VRSTE MEDICINA I TERMINOLOGIJA

Unatoč znatnim uspjesima moderne biomedicine nastale prije nekih 200-tinjak godina postoje i paralelni medicinski sustavi od kojih su neki stari i nekoliko tisuća godina. Biomedicina ih unatoč svim svojim znanstvenim dostignućima nije nadomjestila niti potisnula. Potražnja za paralelnim medicinskim sustavima je znatna, a prema istraživanjima i dostupnim podacima ona obuhvaća minimalno 40% populacije (ovisno od države do države). Različita su tumačenja zašto je to tako (siromaštvo, neobrazovanost i nerazvijenost pojedinih država i kultura, zatim praznovjerje itd.) no najtočnije objašnjenje te pojave je činjenica da biomedicina nema rješenje za niz kroničnih i smrtonosnih bolesti današnjice. Naime, to je što se Hrvatske tiče pokazalo i 15-godišnje iskustvo u radu sada već 1200 profesionalnih terapeuta-iscjelitelja, redovnih članova HUPED-a te istraživanje koje se pomoću ankete na web stranicamawww.huped.hr provodi već nekoliko godina među korisnicima usluga nekonvencionalne medicine u Hrvatskoj. Anketa koju je do ožujka 2015.g ispunilo 1586 osoba pokazuje da je skoro 70% ispitanika koristilo usluge nekonvencionalne medicine zato jer nisu niti na jednom drugom mjestu mogli naći rješenje za svoje zdravstvene probleme (za fizičke bolesti njih 28%, za psihičke bolesti i probleme njih 31% te za probleme međuljudskih odnosa njih 9%). Te brojke ukazuju da su u ovim slučajevima zakazale službena biomedicina sa psihijatrijom te psihologija. Samo 32% ispitanika je nekonvencionalnu medicinu odabralo iz nekog drugog razloga (osobno uvjerenje, vjera itd), a ne zbog neuspjeha biomedicine.

Za sve preventivne, terapeutske i dijagnostičke metode izvan klasične biomedicine koriste se različiti neadekvatni sustavi podjela te isto takva terminologija, kao što su primjerice: alternativna medicina, komplementarna medicina, tradicionalna medicina, narodna medicina i brojni drugi, a u novije se vrijeme koristi i termin integrativna medicina. Međutim, najopćenitiji naziv za sve neslužbene metode je nekonvencionalna medicina (za razliku od konvencionalne).
WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) koristi nazive i podjelu na tradicionalnu, komplementarnu i alternativnu medicinu (CAM).

Stručnjaci unutar različitih dodirnih područja pokušavaju se baviti nekonvencionalnom medicinom (psihijatri, psiholozi, sociolozi, antropolozi, liječnici) pokušavajući razumjeti razloge bavljenja ovim metodama te razloge korištenja nekonvencionalnih terapeutskih metoda. Također, vrlo često uvode i neke nove termine i stvaraju nove podjele nekonvencionalne medicine. Međutim kako se ipak radi o stručnjacima sa nekih drugih područja, tako je i njihovo razumijevanje nekonvencionalne medicine ograničeno prizmom njihove osnovne djelatnosti.

PRIMJERI NEADEKVATNIH PODJELA I TERMINOLOGIJE

Na taj način će primjerice sociolozi te etnolozi i kulturni antropolozi(primjerice David M. Eisenberg čija klasifikacija i terminologija je zapravo izrazito neupotrebljiva...) na ove medicinske metode gledati kroz prizmu populacija ljudi koji ju koriste te na taj način izvoditi terminologiju te podjelu na skupine metoda koju koriste ove ili one grupacije ljudi. Otud podjela na CAM (koji se dalje dijeli na profesionalne sisteme, popularne zdravstvene sustave, New Age iscjeljivanje, duh-tijelo metode i neznanstvene sustave) i provincijalnu nekonvencionalnu medicinu(sastavljenu od etno-medicine, religioznih iscjeljivanja i narodnu medicinsku praksu) 

Psiholozi i psihijatri će to činiti kroz prizmu odgovarajućih psiholoških predispozicija korisnika te sklonosti placebo efektu ili pak stupnju njihove informiranosti te obrazovanja i religioznosti. Otud termini kao što su narodna medicina, hagioterapija, kristoterapija, spontana remisija, placebo i nocebo efekt itd. 

Liječnici kao takvi također većinom nisu u poziciji da izvode ispravne zaključke o nekonvencionalnoj medicini, ukoliko naravno nisu neku svoju neizlječivu bolest ipak uspjeli iscijeliti negdje drugdje... Oni su više skloni promatrati nekonvencionalne metode u odnosu na svoju klasičnu medicinu te otud i termini komplementarna, alternativna, nekonvencionalna, neznanstvena medicina itd. 

U svakom slučaju, treba poznavati osnove djelovanja i bit svake nekonvencionalne medicinske metode da bi se moglo pravilno pristupiti terminologiji i klasifikaciji tih metoda. To je jedini kriterij za podjelu - osnova djelovanja i bit. Primijetiti ćemo kasnije u članku da se sve metode po svojoj biti mogu svrstati u tri osnovne kategorije. No, prvo da proanaliziramo neke od osnovnih termina koji se već koriste u praksi.

ALTERNATIVNA MEDICINA

Termin «alternativna medicina» je kod nas najrašireniji i koristi ga se za sve paralelne medicinske sustave.  No, ako bi taj termin prihvatili kao opći pojam koji bi trebao obuhvatiti sve neslužbene medicinske sustave, tada bi sve te metode trebale biti adekvatna zamjena, alternativa za službenu medicinu, a znamo da nisu jer se mnoge od njih samo nadopuna biomedicini. Alternativa odnosno zamjena može biti samo nešto što nudi sve ono što i biomedicina samo na drugačiji način. Prema tome, ta zamjena treba imati razrađenu i dijagnostiku i preventivu i kurativu. Ipak samo neke nekonvencionalne metode to imaju – npr. različiti tradicionalni sustavi kao sto su ayurveda, unani, tradicionalna kineska medicina, zatim neke prirodne (npr. homeopatija) i energetske iscjeljivačke metode (primarno bioenergoterapija gdje se prevenira, analizira i iscjeljuje energetsko polje čovjeka, a ne direktno fizičko tijelo itd.). U duhovnoj medicini pak dijagnostika (odnosno analiza stanja) nije niti potrebna

KOMPLEMENTARNA MEDICINA

Kada se rabi termin «komplementarna» onda se podrazumijeva nešto što nadopunjuje i time poboljšava nešto drugo. Dakle, ove vrste terapija ne moraju nuditi sve - od preventive do kurative, već u nekim svojim aspektima mogu dati više i bolje nego što to nudi ili uopće može dati službena medicina te ju time nadopunjuje, kao primjerice travarstvo, kiropraktika, osteopatija te druge metode koje se primarno oslanjaju na dijagnostičke metode klasične medicine, no svojim postupcima i terapijama uspješno nastavljaju tamo gdje ona stane.

TRADICIONALNA MEDICINA

Kada se rabi termin tradicionalna onda se podrazumijeva nešto što ima svoju povijest i tradiciju (kao npr. kineska tradicionalna medicina, indijska ayurveda, tibetanska medicina, unani – arapska medicina...). To je općenit naziv i vezan je uz specifičnu kulturu nekog naroda. Međutim, ne može se sve što nije klasična medicina svrstati pod ovaj pojam jer ima prilično mnogo tehnika koje nemaju neku tradiciju vezanu uz određeno područje i narod. Tradicionalni medicinski sustavi često u sebi objedinjuju metode prirodne i energetske medicine kao što su dio kineske tradicionalne medicine primjerice akupunktura (kao vrsta energetske medicine) te travarstvo koje spada u prirodnu medicinu.

INTEGRATIVNA MEDICINA

Kada se rabi termin «integrativna» misli se na one metode koje kombiniraju i/ili ujedinjuju različite terapijske pristupe i usmjerenja. Tu bi također spadale i sve metode koje istovremeno tretiraju i tijelo i duh te u sebi sadrže sva fundamentalna znanja potrebna za tako nešto. Primjerice joga je istovremeno i energetska medicina jer postiže određene zdravstvene učinke i životna filozofija. Tradicionalni medicinski sustavi također su vrlo dobar primjer integrativne medicine.

NEKONVENCIONALNA MEDICINA

Lako možemo uočiti da niti jedan ovaj pojam u sebe ne može uključiti sve metode van službene medicine te da je čak i podjela svih terapeutsko-iscjeliteljskih metoda na terapijske sustave pod gore navedenim pojmovima neadekvatna. Jedan od problema je da se pojedine metode po svojim karakteristikama istovremeno mogu svrstati pod više navedenih naziva ili pak promjenom nekih formalnih uvjeta (sastav ljudi koji ju koriste, zakonski status metode u pojedinim državama, način i trajanje te status obrazovanja...) mogu promijeniti kategoriju te se svrstati pod neki drugi pojam. Samim time ovi pojmovi postaju nedostatni za adekvatnu podjelu različitih metoda na određene grupe ili pak za svrstavanje svega što nije službeno prihvaćeno pod jedan od ovih pojmova. Jedino pojamnekonvencionalna medicina (bar kod nas) možemo koristiti kao generalni naziv za sve ono što nije službena, klasična medicina, no taj pojam označava samo trenutni status tih metoda.

NARODNA MEDICINA

Nekonvencionalna medicina se zbog nedovoljne informiranosti (čak i od strane pojedinih novinara te renomiranih stručnjaka u drugim djelatnostima) vrlo često uspoređuje sa danas zaostalom narodnom medicinom u Hrvatskoj od prije 150 i više godina kada su se u liječenju upotrebljavale pijavice, urin, izmet... kada su vračevi i vještice spravljali čudotvorne napitke, kada su se zubi vadili stolarskim klještima, a pobačaj obavljale stare babe na selu..., zatim sa različitim vjerskim skupinama i sektama te sa astrologijom, tarotom te drugim srodnim djelatnostima koje se prezentiraju po raznim sajmovima ezoterije.
Današnja nekonvencionalne medicina kao i biomedicina više nema nikakve (izuzev povijesne) veze sa nekadašnjom, sada zaostalom narodnom medicinom u našim krajevima koja još ponegdje vecinom u zaostalim sredinama zaista i egzistira. Svi medicinski sustavi pa i oni paralelni su prošli od tada svoj vlastiti razvojni put i danas se nadopunjuju.

Današnja npr. homeopatija, ayurveda ili pak kineska biljna medicina te fitoterapija, kao sustavi unutar prirodne medicine imaju svoju povijest i svoj razvoj te dokazana postignuća i često se baziraju na sasvim drugačijem principu djelovanja od sustava klasične medicine koji je upravo unutar svog principa djelovanja dosegao svoj vrhunac. Prema WHO, klasična medicina je tek na 4. mjestu po proširenosti u svijetu, a na prva tri mjesta su drugi paralelni medicinski sustavi.

Današnja bioenergoterapija, reiki iscjeljivanje te niz drugih tehnikaenergetske medicine nemaju više nikakve (osim povijesne) povezanosti sa nekadašnjim djelovanjem vračeva, babica koje su gatale i bajale te bacale ili skidale uroke. Također i današnja kiropraktika, osteopatija, manualna medicina ili pak atlasPROfilax® metoda prema R.C. Schümperli, zatim sustav Dorna Brojsa za manipulaciju kralježnice te ayurvedska manipulacija kralježnice i kostiju, sustavi su za koje u inozemstvu postoje fakulteti i ozbiljno školovanje te nemaju više nikakve osim povijesne veze za kostolomcima nekadašnje narodne medicine.

Današnja duhovna medicina također ima svoje konkretne i mjerljive učinke na zdravlje ljudi, objavljeni su brojni radovi i istraživanja (na tisuće medicinskih nalaza prije i poslije terapija uglavnom u arhivama unutar organizacija gdje se provode postupci duhovne medicine, npr. Krug prijatelja Brune Groeninga itd.) te je daleko nadmašila način rada nekadašnjih vračeva ili vještica koji su molitvama ili plesovima te drugim obredima nastojali privoliti bogove da vrate zdravlje, pošalju kišu i slićno.

Paralelni medicinski sustavu su danas svjetska i Europska stvarnost, kako na zapadu tako i na istoku; zdravstvena osiguranja pokrivaju te usluge. No, u Hrvatskoj zakon nije regulirao bavljenje paralelnim, nekonvencionalnim medicinskim sustavima te su mnogi nadriiscjelitelji te nadriterapeuti (nekvalificirani terapeuti-iscjelitelji) iskoristili taj kaotični režim i pokušavaju zarađivati na neznanju i nemoći bolesnih.

Također, terapeutsko-iscjeliteljski rad nema nikakve veze saastrologijom, tarotom te drugim metodama koje se predstavljaju na raznim sajmovima ezoterije. To je sasvim drugo područje rada, tzv. alternativne savjetodavne djelatnosti u čemu je također potrebno biti korektan i dovoljno stručan. 

Isto tako niti različite vjerske i religijske skupine kao sto su budisti, Jehovini svjedoci itd... također primarno ne spadaju u djelokrug terapeutsko-iscjeliteljskog rada već je njihova zadaća drugačije svrhe - spasenje, prosvjetljenje, spoznaja, duhovni rast i razvoj. 

Na alternativnoj sceni ima i stanovit broj onih koji nisu dovoljno ili uopce stručni i koji svoju poziciju terapeuta poistovjete s nekakvom mesijanskom ulogom (osobito u području duhovne medicine te nekim metodama energetske medicine) pa pretvore to u komediju koja narušava ugled struke i u javnosti daje sasvim krivi dojam pa korisnici trebaju biti vrlo oprezni s tim.

---

PODJELA NA PRIRODNU, ENERGETSKU I DUHOVNU MEDICINU

Sistematizacija i podjela svih terapeutsko-iscjeliteljskih metoda i tehnika moguća je ukoliko ju radimo na bazi sredstava koje se u njoj koriste kako bi se određeni aspekt čovjeka uravnotežio odnosno doveo u normalu, a ne na bazi nekih opisnih i preopćenitih karakteristika kao što su priznatost od strane službenih institucija, vrsta i trajanje edukacije, grupacije ljudi koje određenu metodu koriste, zatim tradicija, mogućnost zamjene, nadopune klasične odnosno biomedicine ili pak cjelovitost u pristupu.
Naime, homeopatija je u svim djelovima svijeta homeopatija kao i primjerice fitoterapija (bez obzira na tradicionalne razlike koje su u fitoterapiji uvjetovane klimatskim, vegetacijskim i drugim razlikama), a bioenergoterapija je isto tako svugdje bioenergoterapija. Dakle, sve metode su u svojoj biti uvijek i svugdje iste. Prema tome je i podjela na temelju terapijskih sredstava koju ćemo dole opisati primjenjiva svugdje i uvijek jer sredstva (vrsta, način spravljanja i primjene itd) otkrivaju bit same metode. Podjela primjerice na temelju kvalitete i trajanja edukacije za svaku pojedinu metodu nije primjenjiva u onim zemljama gdje edukacija ne postoji (npr. kod nas) ili je sasvim različita (akupunktura na sveučilištima tradicionalne kineske medicine u Kini ili tečajevi za liječnike kod nas...). Isti je problem i kod svih drugih kategorizacija nekonvencionalne medicine koje su rađene do sada od strane stručnjaka kojima je ovo ipak samo dodirno područje rada i stručnog interesa.

Sredstva koja se koriste unutar određenih metoda jasno upućuju na različitost pojedinih vrsta nekonvencionalnih medicina, pa i same službene biomedicine. S obzirom na taj pristup cjelokupnu medicinu (kod nas priznatu i onu nepriznatu) možemo podijeliti na četiri dijela te povući jasne paralele između njih:

o   zapadna-alopatska, klasična medicina, biomedicina

o   prirodna medicina,

o   energetska medicina i

o   duhovna medicina.
 

SLUŽBENA BIOMEDICINA

Službena, zapadna, alopatska, klasična medicina odnosno biomedicina ima svoju dijagnostiku koja se sastoji u fizičkom pregledu tijela, kemijskom ispitivanju njegovih izlučevina te detektiranju patoloških promjena putem različitih medicinskih uređaja i drugih tehničkih pomagala.

Terapija odnosno liječenje najčešće se provodi putem sredstava koji su različitim tehnološkim postupcima kemijski obrađeni (lijekovi), te "agresijom" na ljudsko tijelo (raznorazni operativni zahvati).

Preventiva klasične medicine sastoji se u izbjegavanju štetnih područja, tvari, uvjeta, održavanju osobne higijene i redovitoj kontroli liječnika.
Klasična medicina u većini slučajeva gleda odvojeno na ljudsko tijelo i ljudsku psihu (izuzev psihosomatskih bolesti gdje je veza organskih poremećaja i duševnih stanja ovoj medicini očita), pa se tako duševnim bolestima i poremećajima bave posebno psihijatrija i psihologija. Isto tako možemo uočiti i da se svakim dijelom tijela bavi posebni dio medicine - više ili manje neovisno o drugim dijelovima tijela.

PRIRODNA MEDICINA

Terapeutske djelatnosti prirodne medicine uključuju sve terapijske postupke u kojima se prema posebnim pravilima za svaku terapeutsku metodu koriste prirodni, kemijski neobrađeni sastojci i preparati (ljekovito bilje, minerali, eterična ulja, medni preparati, zdrava hrana i tome slično).

Dijagnostika (odnosno analiza stanja) unutar terapijskih metoda prirodne medicine sastoji se u fizičkom pregledu tijela ali i uzimanja u obzir duševnog stanja i karakteristika te okoline u kojoj se živi. No, bitno je naglasiti da se od metode do metode dijagnostika, odnosno analiza stanja bitno razlikuju. Homeopatija na svoj način dolazi do uzroka problema (kroz razgovor gdje se dobivaju ključne informacije koje specifičnom analizom razotkrivaju pravi uzrok...), ayurvedska medicina pak na svoj drugi specifičan način te i drugi tradicionalni fitoterapijski sustavi uzrok oboljenja traže na svoj način -primjerice analiza pulsa, šarenice oka, izgleda jezika itd. Sve su više u upotrebi i različite kompjuterske analize zdravstvenog stanja: KPD-kompjuterska pulsna dijagnostika, OBERON, STRANNIK, AMSAT itd.
Vrlo često se i to osobito u području zapadnih fitoterapijskih sustava (izuzev homeopatije) koji nemaju razvijen poseban i o biomedicini neovisan dijagnostički pristup (za razliku od večine sustava sa istoka,osobito Kina, Indija itd) te kod ozbiljnijih i medicinski educiranijih zapadnih fitoterapeuta koriste i biomedicinski nalazi kao polazište u određivanju terapije.

Terapija se sastoji u konzumiranju sredstava koja nisu kemijski obrađena: biljke, minerali, eterična ulja, medni preparati, vegetarijanska hrana ili pak programirano gladovanje i tome slično. Terapijski pristupi i pripravci se od metode do metode razlikuju tako da primjerice homeopatija gleda na bolest na sasvim drugačiji način od fitoterapije ili pak travarstva. Do pripravaka se dolazi na sasvim drugačiji način (raznim fizikalnim postupcima, dakle bez kemijskih reakcija) i terapijski postupak je potpuno različit. 

Prema našim propisima ti pripravci se registriraju kao "dodaci prehrani", a ne kao lijekovi, dok primjerice u Indiji ayurvedski pripravci imaju status lijekova te ta tradicionalna medicina ima ravnopravan status sa biomedicinom. Ayurvedski liječnici se školuju na fakultetima i priznati su od države.
U Hrvatskoj prije stavljanja na tržište svaki proizvod (bez obzira radi li se o vitaminima, čaju, homeopatskom pripravku ili ayurvedskom te bilo kojem drugom) mora proći kontrolu zdravstvene ispravnosti u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, te registraciju pri Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi. No, unatoč propisima mnogi se "čudesni pripravci" u obliku čajeva, tekučina i raznih mješavina (bez ikakvih deklaracija) mogu nači na tržnicama sa usmenim garancijama prodavača da liječe rak, dijabetes i druge biomedicini neizlječive bolesti. Čak se otvoreno i reklamiraju u javnim medijima.
Tu dakako treba napraviti jasnu razliku između pripravaka koji su dokazano učinkoviti unutar različitih i u svijetu priznatih prirodnih terapeutskih metoda (od kojih su neke nagomilale i više tisuća godina iskustva) od sumnjivih i neprovjerenih pripravaka koji su napravljeni u kučnoj radinosti... 

Razlika između lijekova klasićne medicine i pripravaka prirodne medicine je u filozofiji njihova nastanka i spravljanja. Klasična medicina nastoji otkriti, izolirati i izdvojiti za liječenje bolesti ključnu djelatnu supstancu ili kemijski spoj pa i molekulu, iz svog prirodnog okruženja (biljke, organizami itd), zatim napraviti odgovarajuči koncentrat (u tableti ili tekučini, sirupu...) koji će se u pravilnim vremenskim intervalima konzumirati. Tome prethode duga i skupa klinička ispitivanja lijeka.
U spravljanju pripravaka prirodne medicine (neovisno koje) nastoji se ostaviti djelatnu supstancu (kemijski spoj, molekulu...) u svome prirodnom okruženju - najčešče biljki, te se primjenom različitih fizikalnih procesa napravi pripravak koji se mora konzumirati na način kojeg stručnjak odgovarajuče prirodne medicine propiše jer nepravilnim korištenjem čak i prirodni preparati mogu izazvati neželjene posljedice. Na taj način se izbjegnu nuspojave koje su karakteristične za lijekove (čak i kod njihova propisnog konzumiranja...) jer lijekovi su zapravo nove (neprirodne) tvari te i na organizam djeluju neprirodno (liječenje ali sa mogučim nuspojavama). U lijekovima je ključni kemijski spoj važan za liječenje prisutan u znatno večoj koncentraciji te zato i djelovanje može biti brže nego primjenom pripravaka, no to nije uvijek pravilo, osobito kod kroničnih bolesti te onih kod kojih se uopće ne može pomoči ili se može samo ublažiti posljedice.
U homeopatiji se pak u pripravcima nalaze u (energetskim) tragovima upravo one tvari koje u večim koncentracijama izazivaju simptome nalik bolesti koja se liječi, što je po načinu razmišljanja različito i od klasične medicine te bilo kojeg fitoterapijskog sustava no i vrlo učinkovito.

Preventiva se sastoji u zdravom načinu življenja (pravilna ishrana, boravak u prirodi, pozitivno razmišljanje...), djelomično slično kao i kod klasične medicine.

Prirodna medicina više teži tome da na čovjeka gleda kao jedinstvo prirode i čovjeka. Vrste prirodne medicine su homeopatija, fitoterapija, aromaterapija, apiterapija, Bachova cvjetna terapija, travarstvo unutar raznih tradicionalnih medicinskih sustava (kineska medicina, ayurveda, unani, tibetanska medicina…), zatim zdravi oblici prehrane itd.

ENERGETSKA MEDICINA

Terapeutske djelatnosti energetske medicine uključuju sve terapijske postupke u kojima se prema posebnim pravilima za svaku terapeutsku metodu uspostavlja energetska ravnoteža i protok u organizmu.

Energetsku medicinu ćemo ovdje opširnije proanalizirati /za razliku od prirodne medicine/ te ju podijeliti u podgrupe s obzirom na dijagnostiku i vrstu energije (terapijskog sredstva) kojom se metoda koristi kako bismo naglasili i očite razlike među njima.

Dijagnostika energetske medicine sastoji se u analizi i pregledu čovjekove energije (aure) i/ili energetskih sustava. Taj se pregled vrši na više načina:

o   fizičkim pregledom te ispitivanjem čovjekova tijela i/ili duše te povezivanjem s određenim energetskim stanjima,

o   "gledanjem" i "dodirivanjem" aure te uočavanjem patoloških promjena na njoj,

o   radiestezijskim pregledom,

o   korištenjem tehničkih pomagala za snimanje aure, kompjutersku analizu funkcionalnog i energetskog stanja, itd.

o   korištenjem dijagnostičkih nalaza klasične medicine (osobito u kiropraktici, osteopatiji itd.)

Terapija se sastoji u nadoknađivanju energetskih gubitaka prijenosom energije s tijela koje ima višak energije (ili pak uz pomoć tehničkog pomagala koje na umjetan način proizvodi određene energetske vibracije) na tijelo koje ima manjak energije ili pak stimuliranjem samoiscjeljujučeg mehanizma u organizmu na samostalni rad. Također i određenim zahvatima ili pak dodirima na samom fizičkom tijelu unutar nekih metoda postiže se bolja cirkulacija bioelektričnih impulsa živaca (primjerice kiropraktika i osteopatija) ili se pak stimuliraju energetski meridijani (primjerice različite energetske masaže, Bowen tehnika, shiatsu itd.) te poboljšava protok energije.

Preventiva se sastoji u održavanju energetske ravnoteže u tijelu i duši putem različitih metoda koje u sebi sadrže posebne duševne ili tjelesne vježbe te njihovu kombinaciju.

Energetska je medicina "pomaknula" uzrok fizičkih i psihičkih poremećaja u zablokirane energetske puteve u čovjeku, njegov energetski omotač i(ili) u energetska središta (čakre). Dakle uzrok svih bolesti (fizičkih i psihičkih) traži se na zajedničkom mjestu – u energiji i energetskom protoku čovjeka.
Tu postoje raznorazne tehnike koje nastoje nadoknaditi energetske gubitke bilo uzimanjem "svemirske" sveprisutne energije, bilo od ljudi (ili tehničkih pomagala) koji taj gubitak mogu nadoknaditi.

Tu možemo svrstati tehnike kao što su reiki, excalibur... koje čovjeku omogućuju da sam sebe poveže s energijom svemira te druge tehnike kao što su bioenergoterapija, shiatsu, akupunktura, kiropraktika... gdje je čovjek na neki način ovisan o terapeutu koji pomaže da se uspostavi energetska ravnoteža i protok. Isto tako, u energetsku medicinu spada i joga odnosno onaj njen dio koji se odnosi na očuvanje i ostvarivanje zdravlja u čovjeku.

DAKLE, OSNOVNE KARAKTERISTIKE ENERGETSKE MEDICINE SU:

Tretman energije organizma izvodi terapeut koji mora biti na višem energetskom stupnju od klijenta ili se pak nedostatak/blokada energije riješava putem odgovarajućih tehničkih naprava i pomagala te posebnih zahvata na tijelu ili pak klijent to radi samostalno putem odgovarajućih vježbi i tehnika.

Za terapeuta energetske medicine je važno postojanje pravilne medicinske dijagnoze ili pak energetske intuitivne analize stanja. Dakle, u nekim metodama je dovoljno postaviti samo intuitivnu analizu energetskog “tijela” čovjeka, dok druge metode moraju baratati s medicinskom dijagnozom fizičkog tijela (primjerice kiropraktika i osteopatija).

Terapeut nekih metoda (bioenergoterapija i sl.) energetske medicine mora paziti da se tijekom tretmana fizički i/ili energetski ne iscrpi ili da bolesti svojih klijenata ne preuzme na sebe. U tu svrhu se koriste različiti oblici meditacija i duhovnih vježbi te odmor i drugi oblici zaštite.

Energetska medicina u svome radu ulazi u različite nivoe energija (ovisno o vrsti terapeutske metode), i to u: 

o   energiju fizičkog tijela koja se manifestira u obliku bioelektričnih impulsa koji prolaze živčanim sustavima (npr. kiropraktika, osteopatija...)

o   energiju energetskog tijela povezanu s meridijanima, aurom i čakrama (akupunktura, bioenergoterapija...);

o   energiju viših razina povezanu s prirodom, svemirom i Stvoriteljem (reiki, neke meditacije...) ali ipak strogo usmjerenom i kontroliranom od strane terapeuta bez čije osobne zasluge do ozdravljenja nebi došlo.

VRSTE ENERGETSKIH MEDICINA

Sve terapeutske metode energetske medicine se prema načinu rada mogu podijeliti u četiri osnovne grupe: 

o   prva grupa se koristi prijenosom energije s organizma višeg energetskog potencijala na organizam nižeg energetskog potencijala (bioenergetskim tretmanom, masažom... );

o   druga grupa nastoji određenim zahvatima i postupcima uspostaviti prekinute ili zablokirane energetske tokove (kiropraktika, osteopatija, akupunktura...);

o   treća grupa terapeutskih metoda teži tome da čovjeka osposobi da samostalno obnavlja svoje energetske potencijale (reiki, različite meditacije, tehnike za poboljšanje kvalitete življenja i sl.);

o   četvrta grupa unutar ove medicine koristi različita pomagala i tehničke naprave bilo u dijagnostici, bilo u terapiji ili preventivi (snimanje aure, različite tehničke naprave za mjerenje energetskog potencijala organizma, radiestezijski pribor, magnetoterapija ili danas usavršena terapija magnetskom rezonancijom i slično)

DUHOVNA MEDICINA

Iscjeliteljske djelatnosti duhovne medicine uključuju sve terapijske postupke u kojima se prema posebnim pravilima svake metode vjerom u Boga, neovisno unutar kojeg vjerskog sustava, potiču ozdravljujući procesi u čovjeku. Iscjelitelj je ovdje sam Bog, a čovjek može biti samo njegov posrednik.

Dijagnostika je u duhovnoj medicini apsolutno nepotrebna jer o njoj ne ovisi ozdravljenje niti će uvid u stanje klijenta utjecati na promjenu i prilagođavanje samog načina rada posrednika Božje snage.

Terapija je univerzalna za sve bolesti te je time ljudski faktor pogreške u procesu ozdravljenja sveden na minimum. U osnovi se radi o iscjeljenju vjerom u Boga. Naravno ta vjera ima svoja pravila koja ju čine močnim oružjem u procesu samoiscjeljenja. Odstupanja od tih pravila čine svaku molitvu neučinkovitom. Tih pravila je svjestan posrednik i o njima informira sve one koji mu se za pomoc obrate.

Preventiva je također usko vezana uz održavanje vjere u Boga, pozitivnog mišljenja, itd. Uzrok svih bolesti i problema ovdje se tumači "odvajanjem" od Boga te nedostatkom (ispravne!) vjere u njega.

Duhovnu medicinu uvelike koriste karizmatici unutar različitih kršćanskih i nekrscanskih crkava i vjerskih organizacija (ali ne svih!), zatim organizacije koje šire učenje Brune Gröninga, pa i sam Bruno Groening (50-tih godina proslog stoljeca kada je djelovao), zatim danas iscjelitelj Braco sa Srebrnjaka u Zagrebu, a tako je (na svoj nacin) radio i Isus Krist prije 2000g.

RAZLIKE U ODNOSU NA METODE ENERGETSKE MEDICINE

Za razliku od drugih terapeutsko iscjeliteljskih metoda (osobito energetske medicine), iscjelitelj duhovne medicine:

o   nije taj koji iscjeljuje već on kao posrednik božje snage i riječi samo pomaže klijentima da sami u sebi osvijeste Boga (Alaha, svemirsku energiju, univerzalnu sveprisutnu snagu...) koji im može vratiti izgubljeno zdravlje i tu osobne zasluge terapeuta nema niti je se na bilo koji način istiće;

o   može istovremeno raditi s velikim brojem ljudi (praktički neograničeno) bez da sebe iscrpljuje i klijente dovodi u opasnost;

o   ne mora poznavati dijagnozu niti probleme klijenata jer ozdravljenje i pomoć u ovoj metodi nije usmjereno na određeni (bolesni) dio tijela ili psihički problem već na duh i tijelo u cjelini;

o   način djelovanja posrednika odnosno pristup problemu je uvijek isti bez obzira o čemu (vrsti bolesti, problema) ili kome (pripadniku određene religije, rase, spola, starosti...) se radilo,

o   savjetuje klijente da prakticiraju samo jedan oblik duhovne medicine jer istovremeno prakticiranje više različitih oblika duhovne medicine ili u kombinaciji s metodama energetske medicine neće donijeti odgovarajuće rezultate;

o   ne naplaćuje tretmane već može prikupljati dobrovoljne priloge s obzirom da je samo Bog zaslužan za iscjeljenje;

o   mora ispunjavati sve gore navedene uvjete da bi bio posrednik Božje snage u kategoriji duhovne medicine jer u slučaju da jedan od ovih uvjeta nije zadovoljen metoda spada pod energetsku medicinu s obzirom da je tada narušen koncept Boga koji je u duhovnoj medicini ključan i jedini čimbenik ozdravljenja, a ne drugi iscjelitelj, metoda koja se koristi ili pak duhovni simboli, obredi, pomoćna sredstva i uređaji).

DUHOVNA MEDICINA I MESIJANSKI SINDROM 

U području duhovne medicine postoji opasnost da voditelj odnosno terapeut poistovjeti sebe sa Bogom i oboli od mesijanskog sindroma. Tada njegova duhovna grupa preuzima karakteristike sekte. Osnovne karakteristike pomoču kojih možemo razlikovati sektu od duhovne medicine su:

o   umjesto Izvora (Boga) sve više postaje bitan voditelj duhovne grupe koji se u ekstremnim slučajevima počinjepoistovjećivati s Bogom;

o   voditelj grupe (ili organizacije) počinje polako kontrolirati grupu te se smatrati Božjim posrednikom, preko kojeg članovi grupe mogu saznati različite obavijesti o samome sebi, kao npr: idealni životni partner, da li da se nešto bitno uradi ili ne, koji posao odabrati i sl.;

o   sekta ima strogu hijerarhiju, te se njen vođa smatra nepogešivim, a sve bitne aktivnosti organizacije su centralizirane. Ukoliko vođa sekte i napravi neku očitu pogrešku, za nju se nikad ne krivi vođa (tzv. racionalizacija) nego se ona pripisuje onima niže rangiranima u organizaciji ili samim korisnicima usluga;

o   u sektama se također mogu dešavati velika iscjeljenja i pomoći, no sloboda duha je vrlo ograničena, umjesto da se povećava što je čovjek duhom bliži Izvoru, a time i Istini, te samome sebi. Drugim riječima, cilj sekte je stvoriti sljedbenika, a ne samostalnog i neovisnog pojedinca;

o   zbog povremenih iscjeljenja i pomoći koje se u grupi dešavaju, većina članova sekte svjesno zanemaruje ostalo (što na kraju zna loše završiti i za njih same) jer drugog izlaza za sebe ne vide;

o   uvjerenje je svake sekte da je njeno učenje najtočnije i najbolje (što potkrepljuju vrlo često brojnim iscjeljenjima, pomoćima, predviđanjima i sl. - takozvanim "plodovima") te da će se kad tad većina preokrenuti, dok za one ostale "nema spasa";

o   organizacija sama po sebi i različite forme i dogme postaju s vremenom bitnije i od samog učenja koje se predstavlja u sekti.

Sektu se prepoznaje upravo po ovim karakteristikama, no ne moraju biti izražene baš sve nabrojene točke da bi sekta bila sekta. Istinsku duhovnu medicinu se prepoznaje jer u ISCJELITELJSKOM radu NEMA niti jedne od ovih karakteristika, izuzev iscjeljenja i Božje pomoći.

---

ALTERNATIVNE SAVJETODAVNE DJELATNOSTI

One se koriste samostalno ili pak kao sastavni dio različitih metoda energetske medicine (rijetko prirodne) kao način analize stanja čovjeka i polazište su za određivanje terapije. Primjerice radiestezija se često koristi u bioenergoterapiji, no vrlo često su iscjelitelji sposobni i bez takvog pomagala vidjeti stanje energetskog omotača čovjeka (auru) sa pripadajućim centrima za transformaciju energija (čakre). Feng shui i vastu se pak koriste samostalno i djeluju u smjeru usklađivanja čovjeka, stambenog prostora u kojem živi i prirode koja ga okružuje što opet u konačnici doprinosi poboljšanju njegova zdravlja te uspjehu općenito.

Alternativne savjetodavne djelatnosti uključuju sve postupke analize funkcionalnog i općeg stanja čovjeka i okoline u kojoj se živi i djeluje, a podrazumijevaju ove analitičke metode: 

o   kompjuterske analize funkcionalnog stanja organizma

o   pulsna analiza

o   radiestezija

o   iridologila

o   feng shui i vastu

o   numerologija

o   grafologija

o   analize arhetipskih simbola i čovjekove pozicije u najširem smislu.

---

ZAKLJUČAK ZA KRAJ 

Podjela na medicinske sustave prirodne, energetske i duhovne medicine je kao prvo originalna ideja autora članka nastala još 2001.g. po kojoj je i samo udruženje dobilo naziv (Hrvatsko udruženje za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu). Podjela je napravljena isključivo na temelju terapijskih sredstava koji se primjenjuju u pojedinim metodama i sustavima:

o   pripravci koji se piju, jedu, mažu, udišu ili nekako drugačije konzumiraju (prirodna medicina); 

o   zatim energija koja se u svojim višim ili nižim manifestacijama /bioelektrični impulsi kroz živce ili energetski valovi kroz energetske kanale– meridijane i čakre / na ovaj ili onaj način usmjerava prema oboljelim zonama ili pak na tijelo u cjelini (energetska medicina) 

o   ili se pak radi o direktnoj intervenciji Boga u tijelo i općenito život sa ili bez posrednika na ovaj ili onaj način s time da sam način ili posrednik u tome procesu nisu bitni kao primjerice u energetskoj ili prirodnoj medicini u kojima je to bitno (duhovna medicina)

o   te naravno lijekovi, kirurški alati, dijagnostički uređaji u službenoj biomedicini koja je za razliku od prve tri po pristupu bolestima jedinstvena jer se ne dijeli na različite terapijske metode već na specijalizacije po organima i sustavima.

AUTOR PRILOGA (2005-2015.g.): Vedran Korunić, predsjednik HUPED-a

PLACEBO EFEKT

Placebo efekt je jedan od najeksploatiranijih pojmova u medicini. Mnogi ga koriste u razne svrhe i svatko ga drugačije definira. Dakle, mnogi barataju sa crnom kutijom pojma placebo efekta, a da pri tom ne znaju njen potpuni sadržaj.
1. Koriste ga protivnici alternative kada žele reći da nešto nije znanstveno tj. da je «prevara».
2. Koriste se pobornici alternative kada žele dokazati da je nešto djelotvorno.
3. Koriste ga znanstvenici u dvostruko slijepim kliničkim pokusima kako bi uz njegovu pomoć došli do znanstvenih dokaza.
Apsurdno je da ono što je prihvaćeno kao znanstveni dokaz, leži u korelaciji s placebom,  za kojeg u isto vrijeme nema jasnih i jedinstvenih znanstvenih dokaza kako on zaista djeluje.
Postoje mnoge hipoteze, a u tekstu su navedene tri: «model očekivanja», «opijatski model» i «model uvjetnog refleksa».
Većina istraživanja pokazuje da 30 do 40 % pacijenata doživljava pozitivan placebo efekt. Friedman i Benson su pronašli placebo poboljšanja kod 60 do 90% bolesti.
Trebamo biti svjesni da nema niti jednog izlječenja bez placebo efekta.
Svi lijekovi osim svog farmakološkog djelovanja imaju i placebo efekt, te je teško odvojiti ta dva efekta.
Placebo treba  češće svjesno upotrebljavati. On je od velike pomoći konvencionalnoj i nekonvencionalnoj medicini,  jer može uvelike povećati postotak pozitivnih efekata bilo koje terapije.
Važno je istaknuti da sa sadašnjim saznanjima, kada još ne možemo potpuno objasniti mehanizam djelovanja placeba i mnogih «alternativnih iscjeljenja», nema jasne granice između onoga što smatramo placebom i drugim mehanizmima iscjeljenja.
Pojam placeba «smo izmislili» da u njega svrstamo sve one mehanizme samoiscjeljujuće snage prirode, koje još potpuno ne razumijemo. Kako znanost i naša saznanja budu napredovali u otkrivanju tajni prirode, sve manje će biti nepoznanica, pa će se crna kutija placeba smanjivati i imati ćemo objašnjenja kako funkcioniraju  i neke «alternativne terapije.

UVOD

Placebo efekt je jedan od najeksploatiranijih pojmova u medicini. Mnogi ga koriste u razne svrhe i svatko ima njegovu drugačiju definiciju. Prva asocijacija većine ljudi na riječ placebo  je - sugestija. Neki efekte sugestije vide kao moć pravog izlječenja, dok je neki povezuju s umišljajem, nestvarnim, dakle i nepostojećim. To je izraženo osobito kod onih koji žele negirati vrijednost nekog alternativnog tretmana. Govoreći da je on samo placebo, time žele reći da on nema nikakvu vrijednost. Mnogo je nesporazuma vezano uz taj pojam.

DEFINICIJA
Wolman, Rječnik znanosti ponašanja:

Placebo je supstancija koja nema medicinsko djelovanje, ali dovodi do toga da se pacijentu poboljša stanje zbog njegovog vjerovanja da je ta supstanca bila djelotvorna.
(eksperimentalno) Supstancija  koja nema medicinsko djelovanje, a uzima je kontrolna grupa u eksperimentu, dok eksperimentalna grupa prima aktivnu supstanciju. Na taj se način eliminira utjecaj samog akta uzimanja supstancije.

Riječ placebo potiče od latinske riječi placere,  što znači « ja ću zadovoljiti». Originalni prijevod 116 Psalma, od kojeg potječe ova riječ, glasi: »Zadovoljiti ću gospoda boga, radije nego da hodam ispred njega». U 19 stoljeću »placebo» dobiva značenje davanje lijeka, više s namjerom da se zadovolji pacijent, nego da ga se izliječi.
Današnji liječnici to isto čine kad kod virusnih infekcija daju antibiotik, da pacijent ne bi imao osjećaj da liječnik nije ništa poduzeo.
Većina istraživanja pokazuje da 30 do 40 % pacijenata doživljava pozitivan placebo efekt. Friedman i Benson  su pronašli placebo  poboljšanja kod 60 do 90% bolesti.

MEHANIZAM DJELOVANJA:

Nema jedinstvenog, objektivnog modela objašnjenja mehanizma djelovanja placebo efekta. Pojam placebo  je suviše kompleksan, te za sada može biti shvaćen samo kroz hipoteze:

1. «Model očekivanja»
Studije pokazuju da očekivanja snažno utječu na to kako osoba reagira na uzimanje placeba, kemijski aktivnog lijeka ili tretmana.
Psihološka teorija objašnjava kako misli, vjerovanja i pozitivna sugestija mogu imati  efekt na poboljšanje zdravstvenog  stanja. Senzorno iskustvo i misli osobe imaju utjecaj na njegovu  neurokemijsku reakciju, koja dovodi do drugih promjena u biokemijskom sistemu (odgovor hormonalnog i imunološkog sustava).
Nova znanstvena disciplina Psihoneuroimunologija (PNI) proučava utjecaj raznih psiholoških stanja i ponašanja na promjene u imunološkom odgovoru, te može dati mnoge odgovore o mehanizmu djelovanja placebo efekta. PNI je  studija dvosmjerne komunikacije između nervnog, endokrinog i imunološkog sustava. Isti mehanizam nastanka mnogih psihosomatskih bolesti zbog negativnih stavova i ponašanja, može biti obrnut pozitivnom sugestijom koja je rezultat placebo efekta. Dakle, vidimo kako naše razmišljanje i psihički život imaju utjecaj na neuro-imune biokemijske  promjene, koje utječu na cijelo fizičko tijelo i mogu dovesti do organskih promjena. Tako nastaju bolesti, ali isto tako u obrnutom smjeru i izlječenja. PNI daje odgovore kako djeluje placebo, ali i  mnogi drugi pozitivni rezultati iscjeljenja koji su posljedica alternativnih terapija, jer nema jasne granice među njima.
Negativna očekivanja dovode do tzv. Nocebo efekta ili pogoršanja. Poznato je da neki pacijenti u eksperimentu, iz placebo skupine, dobiju medikamentozni osip ili alergijsku reakciju, koja je uočena u isto vrijeme kao nuspojava kod osoba koje su zaista dobile biokemijski aktivnu supstancu. (Dodes).
80% pacijenata koji su umjesto emetika (sredstva koje izaziva povraćanje) dobili slatku vodu, reagiralo je povraćanjem. Postoje čak izvještaji ovisnosti nekih osoba o placebu.
Očekivanja terapeuta i njegova vjera u efikasnost tretmana, te fiziološki odgovor na smanjenje anksioznosti kod pacijenta važni su elementi placebo efekta.

2. «Model uvjetnog refleksa» je naučeni odgovor na medicinsku intervenciju. Predhodno iskustvo poboljšanja od uzimanja pilula ili kontakta s bijelom kutom,  djeluje kao uvjetovani stimulus (usporedba sa zvonom kao stimulusom u Pavlovljevim poznatom eksperimentu). To znači da svaki idući kontakt s liječnikom ili novo uzimanje pilula aktivira  refleksno proces poboljšanja tj. placebo efekt.

Eksperiment:
Pas je uz zvuk zvona dobivao injekcije acetilholina, čiji je efekt sniženje tlaka. Uzastopnim ponavljanjem zvuka zvona i davanjem injekcije acetilholina stvorio se uvjetni refleks: psu se snizio tlak kada bi čuo zvono, čak i onda kada više ne bi dobivao injekcije. (Kao u Pavlovljevom refleksu kada je na zvuk zvona započelo lučenje sline i bez prisustva hrane). Zanimljiv je daljnji tijek pokusa. Psu, koji je razvio ovaj uvjetni refleks, uz zvuk zvona  injicirala se injekcija adrenalina, koji ima funkciju da povisi tlak. Ishod je bio neočekivan. Uz zvuk zvona, psu koji je dobio injekciju adrenalina, tlak je pao, umjesto da se povisi zbog adrenalina. Dakle placebo efekt je bio snažniji nego farmakološko djelovanje  injekcije adrenalina. Stvorile su se nove neuronske veze koje su dovele do drugačijeg  unutarnjeg neurokemijskog odgovora, koji je nadjačao djelovanje supstance inicirane izvana.

3. «Opijatski model»
Na placebo stimulus se oslobađaju endorfini koji smanjuju bol. Donald  Price i njegovi kolege pokazali su da efekti placebo-inducirane analgezije (neosjetljivost na bol), mogu nestati ako se daje naloxsone, antagonist opijata (endorfina).

Nekoliko je pratećih faktora koji mogu ići uz placebo, ali nemaju veze s njim:
1.   Spontano poboljšanje koje bi se dogodilo i bez ikakve intervencje.
(prirodna regresija bolesti).
2.   Fluktuacija simptoma; simptomi imaju faze kada su u valovima izraženi jače ili slabije.
3.   Poboljšanje,  kao efekt dodatnih terapija ili intervencija, primijenjenih istovremeno.
4.  Greške u mjerenju subjektivnih efekata, koje nastaju zbog upotrebe različitih skala s
različitim stupnjem osjetljivosti.
5.  Odgovori pacijenta, koji imaju prvenstvenu funkciju da zadovolje ispitivača, a u stvari nije došlo do nikakvog poboljšanja.

«Svi znaju što je placebo, sve do trena dok  ne moraju dati odgovor.» (Shapiro, Brodi)
Pojam placeba se  koristi u znanosti i često kao krajnji argument za uvjeravanje ili negiranje da li neki alternativni tretman djeluje ili ne, a da se pri tome ni ne zna o čemu se govori. Često se kaže da je nešto efekt samo sugestije i na tome završi diskusija, a da se pri tome nitko ne upita koji je mehanizam djelovanja sugestije.
Trebamo biti svjesni da nema niti jednog izlječenja bez placeba. Placebo efekt je prisutan u svakom procesu izlječenja, bez obzira da li je potaknuto toplim razgovorom, akupunkturom, homeopatskim lijekom, alopatskim lijekom ili kirurškim tretmanom. Samim tim što netko dođe po pomoć, počinje uzimati lijek  ili prihvati tretman, to u sebi nosi određeni stupanj pozitivnog vjerovanja da će biti izlječen. Vjerovanje, tj. očekivanje pokreće placebo efekt ili kako često kažemo samoiscjeljenje. Što je pozitivnije očekivanje to je i placebo  pozitivni efekt veći.
Svi lijekovi osim svog farmakološkog djelovanja imaju i placebo efekt, te je teško odvojiti ta dva efekta.
Argument noža je inače jako uvjerljiv, te kirurzi uz svoje uspješne zahvate imaju  i veliku placebo moć. U dolje navedenom primjeru ona je čak veća od efekta samog kirurškog zahvata:
1950. se provodila danas upitna operacija kirurškog podvezivanja arterije, da bi se smanjio bol kod angine pectoris. Grupa pacijenata je podvrgnuta operaciji, dok je kontrolnoj grupi u anesteziji učinjena samo incizija (rez). Poboljšanje je uočeno kod 76% onih koji su zaista operirani, dok je placebo grupa imala 100% poboljšanje.

Dakle, mnogi barataju sa crnom kutijom pojma placebo efekta, a da pri tom ne znaju njen potpuni sadržaj:

1. Koriste ga protivnici alternative kada i žele reći da nešto nije znanstveno tj. da je «prevara»
Mnogo toga još nije znanstveno dokazano, pa ne sumnjamo u djelotvornost toga. Isto tako je za mnoge znanstvene dokaze vrijeme pokazalo da su bili greška.
Nije pošteno negirati pozitivna iskustva nekih alternativnih tretmana, samo zbog toga što još ne znamo objasniti koji je točan mehanizam njihova djelovanja tj. zato što ih ne možemo ugurati u do tad poznate stručne ili znanstvene okvire. Negiranje efikasnosti alternativnog tretmana argumentira se zaključkom da je on samo placebo efekt, kao da se pri tome  točno zna što je placebo.

2. Koriste se pobornici alternative kada žele dokazati da je nešto djelotvorno.
Pobornici neke svoje alternativne tehnike često se grčevito, nekritički brane da to nije efekt  placeba, nego efekt nekog drugog djelovanja, a da pri tome ni sami ne znaju što je placebo, a što je drugo djelovanje. Često takve osobe nemaju previše znanja, niti želje da bi zaista pokušali znanstveno proučiti ili argumentirati te svoje hipoteze.

3. Koriste ga znanstvenici u dvostruko slijepim kliničkim pokusima da bi uz pomoć njega došli do znanstvenih dokaza.
Apsurdno je pri tome, da ono što je prihvaćeno kao znanstveni dokaz, leži u korelaciji s placebom, za kojeg u isto vrijeme nema jasnih i jedinstvenih znanstvenih dokaza kako on zaista djeluje. Postoje samo djelomično znanstveno razumijevanje i hipoteze.
To što nema jedinstvenog znanstvenog dokaza placebo efekta je i razumljivo, jer placebo pojam u sebi nosi mnoge kompleksne tajne života. Kad budemo sposobni objasniti kako djeluje cjelovitost života, znati ćemo i sadržaj cijele kutije koju smo nazivali placebo.
U pokusu «modela uvjetnog refleksa» farmakološka akcija adrenalina koji je bio unesen izvana u tijelo psa, bila je nadjačana placebo efektom. Uobičajeno je da ne sumnjamo u djelovanje materijalne kemijske supstance, osobito ako za to postoje prethodni znanstveni i iskustveni dokazi (za adrenalin se zna da on povisuje tlak). No, u ovom pokusu se to nije dogodilo. Za to naravno postoji objašnjenje. No površno promatranje materijalistički orijentiranog terapeuta koji čovjeka promatra kao vreću organa, stanica i biokemijskih reakcija, iz ovoga bi mogli naučiti da je čovjek kompleksnije, duhovno biće, a ne samo tijelo i materija.

ZAKLJUČAK:

Ne bi se smjeli prema placebo efektu odnositi negativno, ili kao da ga nema, ili ga previše isticati u razne svrhe. Naprotiv, treba ga svjesnije češće koristiti. On je od velike pomoći konvencionalnoj i nekonvencionalnoj medicini, jer može uvelike povećati postotak pozitivnih efekata bilo koje terapije. To znači da suosjećanje,  podrška, pozitivna sugestija i pozitivno očekivanje terapeuta i pacijenta treba biti  neizostavni dio bilo kojeg tretmana.
S druge strane, treba stimulirati znanstvena istraživanja kako bi dobili što više odgovora kako djeluje placebo.
Važno je istaknuti da sa sadašnjim saznanjima, kada još ne možemo potpuno objasniti mehanizam djelovanja placeba i mnogih «alternativnih iscjeljenja», nema jasne granice između onoga što smatramo placebom i drugim mehanizmima iscjeljenja.
Pojam placeba «smo izmislili» da u njega svrstamo sve one mehanizme samoiscjeljujuće snage prirode, koje još potpuno ne razumijemo. Kako znanost i naša saznanja budu napredovali u otkrivanju tajni prirode, sve manje će biti nepoznanica, pa će se crna kutija placeba smanjivati i imati ćemo objašnjenja kako funkcioniraju neke «alternativne terapije». Doći ćemo do znanstvenih objašnjenja  mnogih alternativnih tehnika koje su do sada imale samo iskustvene pozitivne efekte, a da nismo  razumjeli  dublji mehanizam  njihova djelovanja. Tako će se proširiti granice ove sadašnje konvencionalne medicine, odnosno nestati granice onoga što još sada nazivamo alternativom. Sve će više otpadati ono što je neefikasno, štetno  ili efekt šarlatanstva. Postoji samo jedna, integrativna medicina, medicina koja liječi i koja obuhvaća čovjeka kao jedinstveno i cjelovito biće.
Tada neće biti potrebe da se toliko zloupotrebljava i koristi pojam placeba u razne svrhe, zavisno što netko želi postići s tim, tj. kako on shvaća definiciju placeba.

AUTOR PRILOGA (2002.g.): Mihok Diana, dr.med.
Zbornik radova o suradnji klasićne i nekonvencionalne medicine, HUPED-2002.g.

Stanje nekonvencionalne medicine u pojedinim državama EU

Tekst donosi prikaz odnosa komplementarne, odnosno alternative medicine, sa službenom alopatskom medicinom u zemljama Europe. Nacionalne politike pojedinih zemalja međusobno se razlikuju u dodjeljivanju pravnog statusa komplementarnoj medicini. Najčešće dozvoljene i najraširenije metode su akupunktura, kiropraktika, osteopatija i manipulacija, homeopatija, antropozofska medicina i radiestezija za čiji rad liječnici u nekim zemljama imaju službenu dozvolu uz odgovarajuću izobrazbu (npr. Njemačka, Nizozemska, Belgija). Dobar primjer je i Velika Britanija gdje već više vlada omogućava obavljanje rada komplementarne medicine te zemlje Skandinavije u kojima veliki postotak ljudi traži usluge alternativne medicine koja se polako ali sigurno integrira u redove službenog liječništva. U Mađarskoj je 1997. g. donesena vladina odluka koja je i službeno povezala liječnike medicine i liječnike komplementarne medicine u nacionalni zdravstveni sistem.
Iako u mnogim europskim zemljama još uvijek ne postoji povrat novca za alternativno liječenje (dobar izuzetak su npr. Latvija, Švicarska i Norveška gdje neka osiguravajuća društva pokrivaju troškove) sve se više država trudi integrirati službenu i komplementarnu medicinu zbog sagledavanja obostrane koristi koje bi udruživanjem dobili.

KLJUČNE RIJEČI: komplementarna medicina, suradnja, službena medicina, pravni status, europske države

UVOD

Podatke za ovaj tekst preuzeli smo iz studije Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom Pravni status tradicionalne i komplementarne medicine: Svjetski pregled. Podrobnije tu tematiku obrađuje usporedna analiza s naslovom Pravni status komplementarne medicine u Europi.

Već više desetljeća sve se više (zapadnih) država trudi integrirati službenu i komplementarnu medicinu. Za učinkovitu analizu potrebno je razviti fleksibilan sistem koji bi bio prilagođen individualnim sposobnostima i različitim razinama znanja i izobrazbe osoba koje pružaju zdravstvene usluge. Već iz izvještaja Međunarodne zdravstvene organizacije pod naslovom Promocija i razvoj tradicionalne medicine iz 1978. godine, proizlazi da je proces integracije najbolje započeti sa studijom učinaka i dometa tih tehnika (što je u zadnjih dvadeset godina u velikoj mjeri već učinjeno), te uključivanje u postojeće zdravstvene sisteme na taj način postaje bitno lakše.

Među savjetima tog izvještaja, koje bi trebalo uzeti u obzir u postupku integracije, bilo bi korisno voditi računa prvenstveno o psihološkom stajalištu (podastiranje pozitivnih učinaka) koji mjerodavne motiviraju na pozitivne promjene. Ranije smo faze (razvoj znanja o različitim tehnikama, istraživanje i uvođenje ljekovitih biljaka na tržište i sl.) mi u Sloveniji već uglavnom apsolvirali.
Među uputstvima koja bi trebala olakšati integraciju u praksi, valjalo bi se ravnati po sljedećima:
- priznati i uvrstiti komplementarnu medicinu u razvojne programe,
- osobe koje se bave komplementarnim načinom liječenja osposobiti tako da bi zadovoljavale zahtjevima primarne zdravstvene zaštite,
- obrazovati javnost tako da komplementarnu medicinu ne smatra kao drugorazrednu djelatnost,
- katalogizirati sve postupke i ljekovito bilje koji su prisutni u državi.

PREGLED POJEDINIH DRŽAVA

Kratko objašnjenje upotrebljenih pojmova
kiropraktika: metoda liječenja kojoj je cilj određenim zahvatima ispraviti  promjene u položaju određenih kičmenih pršljena, tako da popuste tegobe koje su izazvali ti bolni pršljeni
antropozofija: buđenje uspavane duhovne snage u čovjeku
homeopatija: liječenje bolesti malim dozama lijekova, koji u većim dozama kod zdravih osoba uzrokuju simptome identične toj bolesti
alopatija: liječenje lijekovima čiji je učinak suprotan simptomima bolesti; suprotno od
homeopatije, alopatski je liječnik u ovoj studiji preveden još i kao liječnik službene medicine

---

Austrija

U Austriji zdravstvenu djelatnost obavljaju samo kvalificirani i ovlašteni zdravstveni stručnjaci. U skladu sa  saveznim zakonom o zdravstvu, zdravstvene djelatnosti su definirane kao “sve aktivnosti temeljene na medicinsko-znanstvenom iskustvu, koje se direktno ili posredno vrše na ljudima, s ciljem postavljanja dijagnoze, liječenja ili profilakse – sprečavanja bolesti.”  Po zakonu o medicinskim radnicima, zdravstvene su djelatnosti koje ne vrše ovlašteni i kvalificirani stručnjaci, kao što su npr. babice, zdravstveno-tehničko osoblje i medicinske sestre, vezani uz liječnike medicine (alopate).

Član 184 kaznenog zakona predviđa globu ili kaznu zatvora u trajanju do tri mjeseca za nekvalificirane osobe  koje obavljaju zdravstvene djelatnosti vezane za liječnike medicine (alopate). Sudovi su ipak bili tolerantni prema liječnicima komplementarne medicine i optužbama vezanim za šarlatanstvo. U praksi se član 184 primjenjuje samo u slučaju primjene metoda koje ne uživaju znanstvene potpore. U skladu sa zakonom o zdravstvenim djelatnostima, u bolnicama se nudi samo znanstveno priznata zdravstvena zaštita. Akupunktura, neuroterapija i kiropraktika su priznate, homeopatija ne. Iako u Austriji nema homeopatskih bolnica, takva savjetovanja ipak se vrše u bolnicama u Beču i Klagenfurtu.

Unatoč tome da u Austriji nema ni posebnih pravnih propisa o uporabi komplementarne medicine, liječnicima medicine (alopatima) implicitno se dozvoljava upotreba bilo kakve zdravstvene metode, ako za nju misle da bi mogla biti korisna. Uvjet za primjenu metode je pridobivanje suglasnosti pacijenta. To znači da liječnici pri liječenju mogu primijeniti komplementarnu medicinu na svoju odgovornost. Liječnički savjet izdaje diplome koje su službeno priznate potvrde o osposobljenosti za područja akupunkture, homeopatije, ručne terapije i neuroterapije. Studij traje dvije do tri godine. Neuroterapiju i kiropraktiku podučavaju na fakultetima. Nacionalno liječničko udruženje priznaje ispit i naziv “doktor homeopatije”. Za to područje postoji postdiplomski  studij koji  traje tri godine.

---

Belgija

U Belgiji je javno mnijenje naklonjeno službenom priznanju homeopatije, akupunkture, osteopatije i kiropraktike. Mišljenje liječnika o tom pitanju je podjeljeno. U državi postoje tri homeopatske organizacije za liječnike medicine i farmaceute, te dvije istovjetne organizacije za pacijente. Monopol na vršenje zdravstvene djelatnosti  bio je uveden zakonom o liječničkoj praksi iz 1967. godine. U skladu s tim zkonom  bilo je obavljanje zdravstvene djelatnosti, koja je uključivala dijagnozu, liječenje, propisivanje lijekova, kirurgiju i preventivnu medicinu, u domeni liječnika medicine. Nakon intervencije Europske komisije u vezi  s (ne)izdavanjem Direktive o homeopatskim proizvodima, u travnju 1999. godine prihvaćen je novi zakon o komplementarnom liječenju.

Zakonom se uvode propisi o homeopatiji, kiropraktici, osteopatiji, akupunkturi i priznanju drugih alternativnih metoda. Tim zakonom uspostavlja se i komisija koja savjetuje vladu o primjeni komplementarne medicine, naročito pri registraciji liječnika, članstvu u priznatim strukovnim organizacijama, organiziranju oglašavanja itd.

Zakon zahtjeva da komisiju čini pet liječnika medicine od kojih je barem jedan liječnik opće prakse, i pet liječnika komplementarne medicine. Komisija savjetuje vladu o organiziranju sistema ocjenjivanja strukovnih kolega i kodeksa o radnoj etici.

Zakon dozvoljava primjenu registriranog komplementarnog liječenja samo pod uvjetom da osoba dobije licencu (radnu dozvolu) od strane Ministarstva socijalne skrbi, zdravstva i okoliša. Zakon zahtjeva od liječnika komplementarne medicine da vode kartoteku za svakog pojedinog pacijenta. U slučaju kad osoba koja obavlja komplementarnu medicinu nije liječnik medicine, mora od dotičnoga pribaviti dijagnozu svog pacijenta i to prije početka liječenja. Registrirani liječnici komplementarne medicine moraju garantirati da pacijenti nisu uskraćeni za konvencionalno liječenje, te stoga moraju obavještavati liječnike medicine o zdravstvenom stanju pacijenta. Liječnik komplementarne medicine, uz pristanak pacijenta, može se posavjetovati s drugim liječnikom iste zdravstvene djelatnosti.

 Kršenje zakona – pogotovo pri obavljanju komplementarnog liječenja bez radne dozvole ili liječenje pacijenata bez pribavljene dijagnoze liječnika medicine, bez pismene želje pacijenta da takvu dijagnozu ne želi, donosi globu, suspenziju ili ukidanje licence za dotičnu djelatnost. U belgijskim zdravstvenim školama ne podučava se komplementarna medicina, dok na homeopatskom fakultetu postoje tečajevi za liječnike medicine, kirurge, stomatologe itd. Belgijski savez za akupunkturu s opunomoćenjem od strane vlade školuje buduće akupunkturiste.

---

Danska

U Danskoj ovlašteni i diplomirani liječnici medicine nemaju ograničenja pri uporabi metoda liječenja. Liječnički naziv je zaštićen i upotrebljavaju ga samo liječnici s radnom dozvolom. U javnom sektoru radna su mjesta rezervirana samo za opunomoćene liječnike. Dva zakona reguliraju obavljanje komplementarne medicine. Zakon o zdravstvu uređuje  izradu  i prodaju prirodnih lijekova, određuje kriterije o ambalaži s uputstvima za pacijente, a odnosi se i na područje oglašavanja. Zakon o vršenju liječničke djelatnosti iz 1970. godine dozvoljava liječnicima komplementarne medicine obavljanje zdravstvene djelatnosti bez obzira na njihovu izobrazbu i prethodno odobrenje. Ipak, određeni liječnici nisu službeno priznati, njihovi nazivi nisu zaštićeni i nisu uključeni u nacionalni zdravstveni sistem.

Po članu br. 23-26 odredbe u vezi s vršenjem zdravstvene djelatnosti, koju je izdao ministar unutarnjih poslova 1976. godine, takve osobe ne smiju obavljati specifične djelatnosti rezervirane za liječnike medicine s licencom. Zabranjena im je uporaba injekcijskih igala, osim pod nadzorom liječnika medicine. Spomenute djelatnosti su: liječenje spolnih bolesti, tuberkuloze, te drugih zaraznih bolesti, upotreba rendgena itd. Kaznenopravni progon vrši se samo u slučaju prodaje škodljivih proizvoda, dovođenja pacijenta u dokazanu opasnost ili prouzročenja pogoršanja zdravstvenog stanja ili smrti. Kazne su posebno stroge ako se radi o pacijentima s duševnim bolestima, hendikepiranim osobama, maloljetnim osobama, te osobama koje se nisu u stanju brinuti same o sebi. Pomoćno osoblje može obavljati komplementarnu medicinu bez ograničenja.

Iznimku predstavljaju kiropraktičari jer njihov rad uređuje zakon iz 1992. godine. Ako se  pacijent posavjetuje s kiropraktičarem, a prethodno se nije obratio liječniku medicine, kiropraktičar mora obavijestiti pacijentovog liječnika o dijagnozi i liječenju. Danska studija o komplementarnoj medicini ssmatra da je trenutna zakonodavna situacija na tom području zadovoljavajuća i da daljnje reguliranje nije potrebno.

---

Finska

Ministarstvo za socijalnu skrb i zdravstvo svjesno je sve većeg udjela komplementarne medicine u državnom zdravstvenom sistemu. Zakon (559) iz 1994. godine regulira dodjeljivanje dozvola za rad liječnicima. U skladu s 4. članom pravo samostalnog vršenja zdravstvene djelatnosti može se dodijeliti onim liječnicima koji su završili osnovno zdravstveno školovanje i imaju dodatnu izobrazbu o temeljnoj zdravstvenoj zaštiti ili o specijalnim područjima medicine. Službeni liječnici medicine koji zadovoljavaju navedene zahtjeve imaju razna prava koja uključuju i pravo na upotrebu zaštićenog naziva. Samo oni, i s odlukom 564/1994 registrirani kiropraktičari i osteopati, priznati su i dozvoljeno im je obavljanje zdravstvene djelatnosti, a posebno se to odnosi na dijagnosticiranje i naplaćivanje usluga. Unatoč tome, i ostali smiju liječiti pacijente i to u skladu sa zakonom (559), ako to ne vrše unutar javnih službi i ako se ne predstavljaju kao službeni liječnici. Posljedica toga je da su samo liječnici medicine, te registrirani kiropraktičari i osteopati podvrgnuti strukovnom nadzoru.

Svatko može upotrebljavati naziv npr. “kiropraktičar” ali po zakonu (559) samo registrirani kiropraktičari i osteopati upotrebljavaju naziv “kvalificirani “ kiropraktičar ili osteopat. Članovi 34 i 35 tog zakona odnose se na nelegalno vršenje zdravstvene djelatnosti koja se kažnjava globom ili kaznom zatvora u trajanju i do šest mjeseci, iako do progona dolazi rijetko. Ti članovi zakona namjenjeni su zaštiti pacijenata i službenih zdravstvenih djelatnika koji djeluju unutar javnih službi. Od 1975. godine akupunktura je prihvaćena kao dio zdravstvene prakse. Izobrazba na tom području sastavni je dio studija liječnika medicine. Kiropraktičari i osteopati moraju završiti četiri godine neprekinutog studija.

---

Francuska

Po članovima (L372-L376) zakona o zdravstvu, osobe koje nisu liječnici medicine (alopati), a redovno liječe stvarne ili umišljene bolesti, ili vrše aktivnosti temeljene nemedicinskim postupcima, obavljaju nelegalnu zdravstvenu djelatnost. Osobe koje žele steči licencu moraju imati diplomu, te francusko, tunisko, marokansko državljanstvo ili državljanstvo Europske unije, i moraju biti registrirani u strukovnom udruženju liječnika.

Unatoč progonu ipak se nastavlja upotreba komplementarnog liječenja – posebno kod fizioterapeuta, koji se služe kiropraktikom i osteopatijom. Broj liječnika koji upotrebljavaju tu vrstu liječnja također se povećava. Oni ili pomažu osobama koje tu djelatnnost obavljaju nelegalno, ili je vrše i sami. Najnovija istraživanja pokazuju da sudovi postaju tolerantniji prema komplementarnoj medicini. Dozvoljeno je podučavanje komplementarnog liječenja, broj škola i tečajeva u zadnje se vrijeme povećao, makar među njima postoje i razlike u kvaliteti.Takve škole ne smiju izdavati diplome jer to je u nadležnosti države, u skladu sa zakonom iz 1880. godine.

---

Italija

Tko u Italiji želi obavljati alopatsko liječenje mora imati liječničku ili kiruršku diplomu, mora položiti poseban državni ispit i mora biti registriran. Izvođenje paramedicine je eksplicitno izuzeto iz komplementarne medicine. Alopatskim liječnicima nije dopušteno surađivati s nealopatskim liječnicima, iako je (po odluci suda) kiropraktika također priznata kao poziv, makar nije registrirana. Kiropraktičari su tretirani kao pomoćni zdravstveni radnici koji moraju raditi pod nadzorom alopatskih liječnika.

Liječnici komplementarne medicine, koji nisu alopatski liječnici, mogu kazneno odgovarati, makar se to događa iznimno rijetko. Zabranjena je također upotreba zdravstvenih naziva koje ne priznaje država. Nikakav oblik komplemntarne medicine nije priznat kao područje liječničke specijalizacije. Osposobljavanje u akupunkturi dostupno je kako alopatskim tako i nealopatskim liječnicima, ponekad i na postdiplomskom nivou, međutim nijedan program osposobljavanja iz komplementarne medicine, makar se izvodi na fakultetskom nivou, nije službeno priznat.

Zbog težnje talijanske vlade da smanji izdatke zdravstvenog osiguranja, za sve je manje usluga komplementarne medicine (što doduše regulira lokalno zakonodavstvo) moguće dobiti povrat novca. Također, sva privatna osiguranja ne uključuju usluge komplementarne medicine.

---

Latvija

Komplementarna je medicina u Latviji integrirana u sistem socijalne skrbi. Brojne nadležnosti u vezi zdravstvenog sistema u rukama su Zdravstvenog savjeta Republike Latvije, koji dodjeljuje i licence za zdravstvene djelatnike. Tko želi liječenje izvoditi na zakonit način mora imati diplomu zdravstvene akademije ili koje druge ustanove koja dodjeljuje zdravstvene diplome, ovlaštenje lokalne zajednice i položen propisani tečaj, te ispit na temelju kojega dobiva državnu licencu u trajanju od pet godina. Za obnovu licence kandidat mora iznova proći tečaj  i položiti ispit. Nadzor nad alopatskim liječenjem vrši ekspertna komisija koju čine predstavnici liječničkih udruženja i Zdravstveni savjet.

Liječenje zahvatima komplementarne medicine u načelu nije uključeno u obvezatno zdravstveno osiguranje. Izuzeci su akupunktura i homeopatija. Neka zasebna  osiguravajuća društva pokrivaju i do dvije trećine troškova komplementarnog liječenja koje vrše registrirani liječnici.

---

Liechtenstein

Kao djelatnost jedino je priznata kiropraktika, alopatsko liječenje vrše samo liječnici koji su položili dodatni ispit. Osobe koje se bave komplementarnim načinom liječenja trebaju radnu dozvolu iako njihove djelatnosti ne pokriva državna zdravstvena blagajna (nego posebni, dodatni oblici osiguranja). Nekvalificirane osobe koje izvode  kirurške zahvate, liječe infekcije ili propisuju lijekove koji su pod nadzorom, mogu biti kažnjene.

---

Luksemburg

Tko se želi baviti liječenjem kao alopatski liječnik, mora imati fakultetsku diplomu, ovlaštenje ministra za zdravstvo i suglasnost medicinske akademije. Liječenje, dijagnosticiranje i prevencije bolesti isključivo su u domeni alopatskih liječnika. Svi koji se bave navedenim postupcima bez odgovarajućih potvrda mogu biti kazneno gonjeni. Nealopatski liječnici koji se bave komplementarnom medicinom često su procesuirani.

Medicinska akademija  protivi se izvođenju komplementarne medicine u Luksemburgu jer je smatra za šarlatanstvo, unatoč tome što je zastupnici u parlamentu podupiru. Jedini oblik komplementarnog liječenja koje pokriva službeno osiguranje je homeopatija. U slučaju da je propiše službeni liječnik, svi se postupci liječenja obračunavaju kao uobičajeno liječenje.

---

Malta

Pravo na vršenje liječničkog poziva imaju samo registrirani alopatski liječnici. Moraju biti registrirani u liječničkom registru, a dozvolu im izdaje predsjednik Malte. Za dobijanje dozvole moraju imati fakultetsku diplomu iz medicine, a tek se tada mogu baviti i komplementarnom medicinom.

Nealopatski liječnici nisu službeno priznati i ne smiju obavljati postupke koji su predviđeni za službene liječnike, makar im nije zabranjeno bavljenje liječništvom. Jedini oblici komplementarne medicine koji su službeno dozvoljeni su akupunktura, liječenje biljnim oblozima i tradicionalna kineska medicina.

Pravila koja propisuju higijenske standarde i određuju djelovanja u pogledu infekcijskih oboljenja detaljno su razrađena. Za inspekcijski nadzor odgovoran je odsjek za javno zdravstvo.

U centrima za akupunkturu koji djeluju u okviru javnog zdravstva liječenje je besplatno, a u posebnim klinikama te se usluge naplaćuju. Privatna osiguranja ne pokrivaju takav oblik liječenja.

---

Mađarska

U Mađarskoj je komplementarno zdravstvo najčešće u rukama liječnika medicine iako i liječnici komplementarne medicine mogu obavljati tu vrstu liječenja. Godine 1997. donesena je vladina odluka o prirodnoj medicini i odluka ministra zdravstva i socijalne skrbi o nekim oblicima upotrebe prirodne medicine. Te su dvije odluke jasno i službeno povezale liječnike medicine i liječnike komplementarne medicine u nacionalni zdravstveni sistem. Odluke su stupile na snagu 1. srpnja 1997. godine. Detaljno definiraju način izobrazbe za komplementarno liječenje, kao i njegovu primjenu. Za svaku granu komplementarne medicine postoje određeni načini izobrazbe, te državni tj. završni ispit. Po položenom ispitu, liječniku komplementarne medicine dozvoljeno je obavljanje određene djelatnosti unutar pravnih okvira.

Odluka u članovima od 1 do 7 uređuje uvjete uporabe komplemenntarne medicine. Posebni dodaci (1-4) nabrajaju specifične zahtjeve za svaki od oblika komplementarnnog liječenja. Prvi član prepoznaje tri kategorije ovlaštenih zdravstvenih radnika, a to su:
- liječnici medicine (alopati),
- liječnici komplementarne medicine,
- ostali iscjelitelji komplementarne medicine.

Prvi član sadrži i ograničenja pri uporabi komplementarne medicine. Samo liječnici medicine (alopati) vrše homeopatiju, kinesku i tibetansku medicinu, biološko zubarstvo i još neke druge oblike liječenja. Iscjelitelji se mogu baviti akupresurom, masažnom terapijom, savjetovanjem o načinu življenja, bioenergijom, itd.

Drugi član pojašnjava pravni okvir u kojem je tvz. prirodnim liječnicima dozvoljeno obavljanje prakse. Njegov prvi stavak određuje da je samo liječnicima medicine dozvoljeno dijagnosticiranje, planiranje  terapije i praćenje stanja pacijenta. Prirodni liječnik – liječnik komplementarne medicine može djelovati ili pod nadzorom liječnika medicine ili tretirati pacijenta tek nakon što je liječnik alopat već postavio dijagnozu. U drugom stavku zakona opisane su zdravstvene djelatnosti koje liječnici komplementarne medicine ne smiju vršiti. Ako pacijenta liječi liječnik medicine, s njim se mora posavjetovati liječnik komplementarne medicine. Treći stavak određuje da samo osposobljeni psiholozi ili liječnici medicine s odgovarajućim kvalifikacijama vrše psihoterapeutsku njegu koja se temelji na prirodnoj medicini.

U skladu s trećim članom liječnici komplementarne medicine podvgnuti su jednakom tretmanu kao ostali zdravstveni djelatnici. To se odnosi na poštovanje odgovornosti, etičko ponašanje i vođenje kartoteke pacijenata.

Četvrti član dozvoljava upotrebu homeopatskih proizvoda koji nisu registrirani u Mađarskoj ako je postupak registracije u tijeku.

Zdravstveni institut, pod  ravnanjem Ministarstva za socijalnu skrb, u skladu s petim članom određuje uvjete školovanja i ispite za liječnike komplementarne medicine.

Sedmi član omogućava liječnicima s medicinskom diplomom da zatraže dozvolu za rad na području komplementarne medicine, a da ne moraju polagati dodatni ispit. Dozvoljena im je također i upotreba naziva “prirodni liječnik”. Za upotrebu naziva specijalist određenih terapija, trebaju položiti potreban ispit. Psiholozi s visokoškolskom zdravstvenom kvalifikacijom i drugi  zdravstveni djelatnici moraju prije korištenja imena “prirodni liječnik” proći posebnu provjeru znanja iz komplementarne medicine. Dotične liječnike registrira i nadzire posebna komisija.

Godine 1977. vlada je priznala homeopatiju kao zdravstvenu metodu, makar nema službeno priznatih programa ni provjere znanja. Kiropraktika je regulirana makar nije još zakonski određena. Ministarstvo školstva priznaje diplomu doktora kiropraktike.

---

Njemačka

U Njemačkoj su brojne organizacije kako liječnika tako i pacijenata komplementarne medicine. U državi nema pravog monopola glede obavljanja zdravstvene djelatnosti. Tako se liječnik komplementarne medicine s dodjeljenom dozvolom za rad može baviti medicinom, a liječnik medicine s dozvolom može se baviti komplementarnom medicinom. Postoje ipak neka ograničenja.
Tako je npr. samo liječnicima medicine i stomatolozima dozvoljeno pružanje stomatoloških usluga. Samo oni mogu liječiti spolne bolesti, zarazne i epidemiološke bolesti, nabavljati specifične lijekove, anestetike ili narkotike, vršiti porode i ginekologiju, raditi rendgenske slike, izvoditi autopsije i izdavati osmrtnice. Kršenje tih ograničenja se kažnjava. Za naziv liječnika potrebna je odgovarajuća diploma, praktične provjere, dozvola i liječnička potvrda o zdravstvenom stanju.

U Njemačkoj još postoje iscjelitelji s dozvolom za rad zvani Heilpraktikers.Oni smiju pružati zdravstvene usluge s izuzetkom onih koje su dozvoljene samo liječnicima medicine. Uvjet za to je navršenih 25 godina starosti, njemačko državljanstvo ili državljsnstvo europske unije, završena osnovna škola i odgovarajući ugled koji garantira pravilno obavljanje djelatnosti. Uz to moraju imati i potvrdu o zdravstvenom stnju, te položen poseban ispit. Taj ispit polažu pred liječničkom komisijom i njime dokazuju odgovarajuće znanje i osposobljenost za rad Heilpraktičara. Ispit potvrđuje kandiatovo temeljno znanje iz područja anatomije, fiziologije, higijene, patologije, sterilnosti, dezinfekcije, dijagnoze i poznavanja pravnih propisa, posebno za područje epidemije.Kiropraktičari moraju pribaviti dozvolu Heilpraktičara bez obzira imaju li ili nemaju diplomu ovlaštene institucije.

Standardni nastavni program u zdravstvenim školama uključuje i provjere znanja o komplementarnom liječenju. Studenti mogu izabrati postdiplomsku specijalizaciju s područja komplementarne medicine. U Njemačkoj je naziv liječnika homeopatije pravno zaštićen. Taj naziv dodjeljuje liječnički zbor nakon trogodišnjeg školovanja.

---

Nizozemska

Nealopatsko liječenje službeno je dozvoljeno od 1993. godine. Iscjelitelji se mogi baviti liječenjem ako ne izvode postupke koji su rezervirani samo za alopatske liječnike, osim ako ih ne izvode pod njihovim nadzorom. Kršenje tog zakona kazneno se goni. Postupci koji su ograničeni na službenu medicinu su: kirurški zahvati, porodi, endoskopija, punktiranje i injektiranje, anesteziranje, uporaba radioaktivnih i ionizirajućih supstanci, kardioverziranje, defibrilacija, elektrokonvulzivna terapija, litotripsija i umjetna oplodnja.

Dodjelu naziva, registraciju novih specijalističkih područja i uvjete osposobljavanja uređuje poseban zakon. U trenutku kad se pripremala ova studija, komplementarna medicna nije još bila registrirana kao medicinski poziv, iako je prijedlog da se to dogodi već u postupku. Postoji registar koji garantira da određene oblike komplementarne medicine vrše ljudi koji su za to osposobljeni.

U okviru službenog socijalnog osiguranja uključeni su samo homeopatsko  i antropozofsko liječenje, makar privatna osiguranja pokrivaju troškove svih oblika komplementarnog liječenja. Dvije trećine stanovništva osigurano je u okviru privatnih osiguranja.

U ispitivanju mišljenja korisnika vidljivo je da bi 80% stanovnika Nizozemske željelo imati mogućnost slobodnog odlučivanja o vrsti liječenja i da bi željeli da službeno zdravstveno osiguranje pokriva i troškove komplementarne medicine. Za tu su mogućnost spremni plaćati i više osiguranine.

---

Norveška

U Norveškoj su alternativne prakse dobro posjećene. Iz statističkih podataka vidljivo je da je 23%
muškaraca i 30% žena bar jednom u 1994. godini koristilo usluge liječnika komplementarne medicine. Najomiljenija je akupunktura (35%), pa homeopatija (33%), refleksologija (29%), travarstvo (29%), kiropraktika (16%) i iridologija (3%). Ostali oblici komplementarne medicine zastupljeni su u manjoj mjeri.

Norvežani imaju najstarije zakonodavstvo koje dopušta liječnicima obavljati nekonvencionalnu medicinu. Prvi takav zakon donesen je već 1619. godine. Novi zaakon donesen 1871. godine bio je manje ograničavajući nego trenutno važeći zakon koji je na snazi od 1936. godine. Uz liječnike, na osnovi tog zakona i iscjelitelji mogu obavljati komplementarnu medicinu.

U Noveškoj se u principu svatko može baviti liječenjem bez obzira na kvalifikacije i izobrazbu. Samo liječnici koji se bave konvencionalnom medicinom  i stomatolozi smiju koristiti naziv doktor medicine. Oni koji izvode nekonvencionalnu medicinu moraju proći posebno obrazovanje i položiti ispit u jednoj od priznatih institucija, te moraju poznavati norveško medicinsko zakonodavstvo. Dozvolu za vršenje liječničkog poziva moguće je uskratiti osobama zbog starosti, uživanja alkohola ili drugih droga. Za homeopatske lijekove lijekarne moraju imati posebne dozvole. U Norveškoj je 1999. godine došlo do bilaterarne suradnje, a time i do priznanja kineske medicine, prvenstveno akupunkture.

Za komplementarne oblike liječenja nije moguće dobiti povrat novca iz javne zdravstvene blagajne jer takvo liječenje ne spada u službeno priznato medicinsko liječenje. Iznimno je moguće dobiti dio povrata sredstava za liječenje kiropraktikom, u slučaju da je kiropraktičar član Norveškog društva kiropraktičara. U Norveškoj postoji poseban osiguravajući zavod (povezan s međunarodnim zdravstvenim zavodom iz Danske) koji jedini djelomično pokriva troškove liječenja alternativnom medicinom.

---

Ruska federacija

U Ruskoj federaciji vidljiv je veliki pomak u korist komplementarne medicine koji bi po mišljenju autora studije trebao služiti kao primjer za ostale, bivše socijalističke države. U Ruskoj federaciji liječnici su smjeli upotrebljavati samo one metode koje je odobrilo ministarstvo zdravstva. Homeopatija i homeopatski lijekovi nisu bili na tom popisu. U zakonu o zdravstvenoj njezi (član 57) bilo je dozvoljeno liječenje narodnim iscjeliteljima.

Godine 1995. bio je izdan dekret o homeopaiji u Ruskoj federaciji koji dozvoljava njezinu primjenu u svakoj klinici i bolnici. Ne postoji nikakav propis koji bi definirao kiropraktiku makar je nekim kiropraktičarima bilo dozvoljeno djelovanje.

Od 1999. godine djeluje državni zdravstveni centar za tradicionalnu medicinu i homeopatiju kojeg je osnovalo resorno ministarstvo. Njegova osnovna zadaća sastoji se u organiziranju i vršenju istraživanja kao i naobrazbe za komplementarnu ili alternativnu medicinu.

---

Španjolska

Homeopatija se u Španjolskoj koristi od početka 19. stoljeća. Prva homeopatska bolnica bila je osnovana u Madridu 1878. godine. Medicinska homeopatska akademija osnovana je u Barceloni 1890. godine. Španjolsko društvo homeopatskih liječnika osnovano je 1966. godine.
Među korisnicima dobro je prihvaćena i akupunktura, prirodna medicina i biološka medicina. Od 1996. godine španjolski medicinski savjet priznaje komplementarnu medicinu ako je izvode liječnici medicine.

U Španjolskoj je pravo liječenja samo u rukama liječnika službene medicine. Liječnik je samo onaj tko ima završen medicinski fakultet koji je priznat u Španjolskoj, položio je zavjet o profesionalnoj tajni, redovito plaća porez i poštuje španjolski etički kodeks liječnika iz 1990. godine. Prirodna medicina dozvoljena je kraljevim dekretom iz 1926. godine a smiju je obavljati samo registrirani konvencionalni liječnici.

Godine 1997. dopunjen je etički kodeks (44. član) tako da liječnici koji vrše komplementarnu medicinu moraju upozoriti pacijenta na važnost nastavka liječenja metodama i lijekovima koje upotrebljava komplementarna medicina. Kraljev dekret iz 1984. godine ne pruža mogućnost specijalizacije za komplementarnu ili alternativnu medicinu. Tome se protive strukovna udruženja registrirana pri unutarnjem ministarstvu i zahtjevaju od vlade da diplomirani alternativni liječnici dobiju dozvolu za rad s pacijentima.
Medicinski zbor fakulteta u Kataloniji traži da homeopatija, akupunktura i prirodna medicina budu priznate kao službene tehnike liječenja.
Nezakonito pružanje liječničkih usluga kažnjivo je po kaznenom zakonu iz 1995. godine. Iscjelitelj koji vrši liječenje konvencionalnog liječnika može biti kažnjen kaznom zatvora u trajanju do jedne godine (član 403). Državne institucije ipak su razmjerno tolerantne. U studiji su navedena tri primjera kada je vrhovni sud oslobodio iscjelitelje koji su liječili a nemaju diplomu konvencionalnog liječnika (primjeri su iz akupunkture, homeopatije, refleksoterapije).

Zakon o lijekovima (1990) i kraljev dekret (1994) reguliraju uporabu homeopatskih lijekova i komercijalizaciju homeopatskih proizvoda.

U Španjolskoj postoje dvije javne bolnice, jedna u Barceloni, druga u Madridu, gdje se vrše usluge homeopatske medicine i to na temelju dobrovoljnog  pristanka pacijenata koji te usluge sami plaćaju. Ne postoje zakonske osnove na temelju kojih bi državna blagajna pokrivala troškove komplementarne medicine. Neka privatna osiguranja u Španjolskoj ipak pokrivaju usluge komplementarne medicine.

---

Švedska

Po statističkim podacima iz 1989. godine vidljivo je da je 20% odraslih Šveđana koristilo usluge komplementarne ili alternativne medicine. Čak 40% korisnika usluga komplementarne medicine odlučilo se na taj korak zato jer su bili nezadovoljni uslugama nacionalne zdravstvene službe. Čak 70% korisnika komplementarne ili alternativne medicine izjavilo je da se njihovo zdravstveno stanje poboljšalo ili su u cijelosti ozdravili. Samo 1% korisnika izjavilo je da se njihovo zdravstveno stanje pogoršalo. Među tehnikama komplementarne ili alternativne medicine najpopularnije su kiropraktika, homeopatija i ljekovite  trave.

U Švedskoj postoji registar javnog zdravstvenog i medicinskog osoblja koje nadzire liječnički zbor. Oni koji nisu na tom popisu nisu pod nadzorom države. Zakon o liječničkoj kvalifikaciji iz 1984. godine i zakon o medicinskoj njezi iz 1996. godine određuju tko smije obavljati liječničku praksu. Samo liječnici smiju vršiti određene zahvate koji su detaljno definirani (Quercy Act-zakon 409 iz 1966. godine). Prekršitelje se kažnjava po kaznenom zakonu što može dovesti do optužbe za šarlatanstvo, a to može značiti zabranu rada na području medicine.

Švedska je priznala kiropraktičare 1989. godine, a kasnije, 1994. godine i naturopate. Homeopatski lijekovi su legalni. Osteopati još uvijek nisu priznati. Švedski parlament je 1998. godine imenovao posebnu komisiju za proučavanje stanja alternativne medicine u Švedskoj. Godine 1996. ta je komisija zajedno sa švedskom komisijom za radnu sposobnost izdala upute za regulaciju stanja komplementarne medicine. Njihovi su prijedlozi sljedeći:
- osnivanje društva za komplementarnu ili alternativnu medicinu
- osnivanje državnog registra osoba koje pružaju usluge komplementarne medicine
- uspostavljanje popisa nazivlja i imenovanja za postupke komplementarne medicine
- pokrivanje nekih troškova liječenja komplementarne medicine iz nacionalne zdravstvene blagajne
- strogi nadzor prilikom oglašavanja postupaka komplementarne ili alternativne medicine

Prirodni iscjelitelji mogu se baviti liječenjem ali pacijenti povrat troškova za postupke komplementarne medicine ne mogu dobiti iz državne blagajne. Samo akupunkturu djelomično pokriva nacionalno socijalno-zdravstveno osiguranje.

---

Švicarska

U Švicarskoj je korištenje usluga komplementarne ili alternativne medicine ovisno o vrsti osiguranja (1992-1993). Ukoliko pacijent ima dopunsko osiguranje koje pokriva i zahvate komplementarne ili alternativne medicine, može dobiti povrat troškova liječenja za te postupke. Iz statistike je vidljivo da su usluge komplementarne ili alternativne medicine u najvećoj mjeri koristili pacijenti s višom ili visokom školskom spremom i to najviše iz kantona u kojima se govori njemački jezik.
U Švicarskoj je oko 180 kiropraktičara. Usluge komplementarne ili alternativne medicine pružaju konvencionalni liječnici, farmaceuti, iscjeliteli i narodni liječnici.

U Švicarskoj zakonodavne regulative o komplementarnoj ili alternativnoj medicini donose i provode pojedinačni kantoni i predmet su lokalnih medicinskih praksi. U kantonima Appenzell, Rhodes, Jura Nidwalden i Uri zahvate komplementarne ili alternativne medicine mogu vršiti samo konvencionalni liječnici. U ostalim kantonima to je vrlo različito uređeno. U cijeloj državi uz konvencionalne liječnke priznati su još samo kiropraktičari.

Švicarsko liječničko društvo svjesno je da je potrebno pravno regulirati izobrazbu i specijalizaciju za područje komplementarne medicine. Konvencionalni liječnici mogu se specijalizirati i na području komplementarne ili alternativne medicine. Postoje također razne ustanove gdje se za zahvate alternativne ili komplementarne medicine mogu školovati i oni koji nemaju diplomu medicinskog fakulteta (Švicarsko društvo prirodnih iscjelitelja, Škola za prirodnu medicinu Zuerich, Akademija za prirodnu medicinu Basel, Švicarska škola za osteopatiju).

Stanovnicima Švicarske na raspolaganju je cijela paleta osiguranja. Imaju mogućnost izabrati između minimalnih osnovnih zdravstvenih osiguanja i širokih osiguranja koja pokrivaju i usluge komplementarne ili alternativne medicine. Od 1999. godine obavezno zdravstveno osiguranje pokriva troškove liječenja pet grana komplementarne ili alternativne medicine, a to su: homeopatija, kineska medicina, antropozofska medicina, prirodna terapija i fitoterapija.
Osiguranje pokriva te troškove samo u slučaju ako te usluge komplementarne medicine pružaju konvencionalni liječnici.

---

Ukrajina

U Ukrajini ne postoji niti jedna bolnica u kojoj je moguće dobiti usluge liječenja iz područja komplementarne ili alternativne medicine. Komplementarnom medicinom smiju se baviti konvencionalni liječnici i registrirani iscjelitelji pod nadzorom konvencionalnog liječnika. Ministarstvo zdravstva izdaje registracije osobama koje djeluju na područje komplementarne medicine. Njihovo djelovanje određuju opća pravila o izvođenju liječenja. Samo oni koji maju postdiplomski studij odgovarajućeg smjera mogu dobiti dozvolu za obavljanje komplementarne medicine.

Homeopatski lijekovi ozakonjeni su na osnovi odredbe o lijekovima koju je izdalo ministarstvo zdravstva.

U Ukrajini nema nikakvih povrata troškova za alternativne oblike liečenja. Pacijenti koji žele usluge komplementarne medicine moraju ih u cijelosti plaćati sami.

---

Velika Britanija

Već više vlada redom omogućava obavljanje komplementarne ili alternativne medicine u Velikoj Britaniji. Homeopatske bolnice pod okriljem su nacionalne zdravstvene službe u Londonu, Glasgowu, Liverpoolu, Bristolu i Turnbridgu u Wallesu. U zadnjih se dvadeset godina interes za usluge komplementarne medicine povećao. Po anketama iz 1998. godine čak 70% javnosti zainteresirano je za usluge komplementarne ili alternativne medicine.

Iako zakon dozvoljava da usluge komplementarne medicine pružaju iscjelitelji, službeno te postupke izvode jedino registrirani liječnici. U Ujedinjenom Kraljevstvu registrirani su liječnici oni koji imaju završeni medicinski fakultet i obavljenu praksu u klinikama i bolnici. Na taj način stječu izobrazbu kako bi se mogli reistrirati kao liječnici ili kirurzi i kako bi mogli obavljati liječnički poziv za nacionalnu zdravstvenu službu ili otvoriti privatnu praksu. Medicinski savjet, koji je upravno tijelo, vodi registar konvencionalnih liječnika.

U zakonu (The British Common Law) dozvoljeno je da oni iscjelitelji koji imaju odgovarajuće obrazovanje i registrirani su, mogu pružati usluge liječenja. Taj zakon štiti prava pojedinaca da dobrovoljno izaberu medicinske usluge, osim onih koje su izričito zabranjene odlukom parlamenta. Medicinske usluge mogu pružati i iscjelitelji bez registracije ako time ne krše zakon o medicini (Medical Act of 1883.) U slučaju da dođe do pogreške, zanemarenja pravnih propisa ili smrti, iscjelitelj može biti kažnjen zakonskom kaznom čak i  za pokušaj umorstva. Konvencionalni i registrirani liječnici ne mogu biti osuđeni za takav slučaj.

Po zakonu o spolnim bolestima (Venerial Disease Act 1917) i po zakonu o liječenju raka (Cancer Act 1936) postoje ograničenja glede prava izbora iscjelitelja kao osobe koja liječi pacijenta. Samo registrirani iscjelitelji smiju liječiti pacijente koji su oboljeli od raka, tuberkuloze, dijabetičare, epileptičare, te smiju propisivati recepte za lijekove. Neregistrirani iscjelitelji ne smiju upotrebljavati liječničke naslove i ne smiju osnivati zdravstvene ili medicinske centre (health care centre).
Po dopuni zakona o medicini iz 1990. godine konvencionalni su liječnici, koji upute bolesnika k iscjelitelju, službeno odgovorni za njegovo kliničko zdravlje. Zakon o zdravstvu iz 1983. godine ne određuje kakve je postupke nužno primjeniti pri liječenju. To se odnosi na konvencionalne registrirane liječnike kao i na registrirane iscjelitelje.

Već od 1950. godine država je službeno priznala fakultetsko obrazovanje na području homeopatije (Homeopaty Act 1950). Država je također pravno regulirala područja osteopatije i kiropraktike sličnim zakonom (Osteopath  and Chiropractor Acts 1993 i 1994). Nabrojeni iscjelitelji imaju službeni naziv, a kiropraktičari ili osteopati samo u slučaju ako su registrirani u registru. Unatoč tome ne smiju djelovati u nacionalnoj shemi zdravstvenih službi i nemaju priznati status liječnika. Ta dva zakona predstavljaju napredak u priznanju komoplementarne ili alternativne medicine.

Većinu usluga alternativne ili komplementarne medicine ne pokriva nacionalna zdravstvena blagajna. Iznimka su samo zahvati koje obavljaju bolnice, a u sklopu su nacionalne zdravstvene službe; tamo su ti zahvati besplatni. Neka privatna osiguranja pokrivaju pet najviše korištenih oblika komplementarne medicine (homeopatija, osteopatija, liječenje ljekovitim biljkama, prirodno iscjelivanje i akupunktura), ako ih izvode registrirani konvencionalni liječnici.

---

Irska

U Irskoj se alternativna ili komplementarna medicina tretira vrlo slično kao i u Velikoj Britaniji. Tijelo koje skrbi za zakonito obavljanje liječničkog poziva je Zdravstveni savjet. Tko se želi baviti medicinom kao alopatski liječnik mora imati diplomu o završenoj medicinskoj školi i mora biti registriran pri Zdravstvenom savjetu. Takvi, pravi alopatski liječnici koji su i registrirani kao liječnici, imaju neka posebna prava: mogu liječiti spolne bolesti, vrše porode, utvrđuju smrt, izdaju službene liječničke potvrde, propisuju lijekove, savjetuju sudstvo, pomažu policiju pri prometnim prekršajima u vezi prekomjernog uživanja alkohola, te daju anesteziju. Liječničke službe u državnoj upravi, vojsci ili posebnom sektoru mogu obavljati samo registrirani alopatski liječnici.

Osobe bez diplome iz alopatije mogu se također baviti komplementarnom medicinom ali su kao zdravstveni djelatnici službeno priznati samo oni s fakultetskom diplomom. Ako se neregistrirani liječnik predstavlja kao registrirani zdravstveni djelatnik, to se tretira kao prekršaj.

U Irskoj ne postoji poseban zakon o kiropraktici iako je ona dozvoljena. Kiropraktičari mogu pribaviti i dozvolu za upravljanje rendgenom.

Glede pokrića iz zdravstvenog osiguranja, sve usluge registriranih alopatskih liječnika, ako se radi o komplementarnom liječenju, imaju jednak status kao i uobičajene zdravstvene usluge.

---

ZAKLJUČAK

Kako je vidljivo iz usporednog pregleda komplementarne medicine, nacionalne politike i uređenje tog područja u pojedinim državama prilično se razlikuju. Činjenica je da se metode komplementarne medicine sve više šire i koriste kako među pacijentima tako i među liječnicima. Jedan od razloga je i lakša dostupnost tog oblika liječenja. Metode komplementarne medicine uvelike se primjenjuju pri preventivi, dijagnozi i širokom spektru bolesti. Obično ih pacijenti upotrebljavaju skupa s konvencionalnom medicinom.
Najčešće dozvoljene i najraširenije metode su akupunktura, kiropraktika, osteopatija i manipulacija, homeopatija, antropozofska medicina i radiestezija. Te su metode u nekim europskim državama dozvoljene zajedno  s odgovarajućom izobrazbom. Tako imaju npr. u Njemačkoj iscjelitelji (Heilpraktiker) zakonski uređeno široko područje djelovanja s određenim ograničenjima. Slična situacija je i u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj i u još nekim državama. U nekim državama kao što su npr. Belgija i Francuska, liječenje je dozvoljeno samo kvalificiranim ili ovlaštenim zdravstvenim radnicima. Unatoč tome skoro je svugdje vidljivo popuštanje prilikom kršenja zakona što ukazuje na tolerantniji odnos prema komplementarnim metodama liječenja.

AUTORI PRILOGA: dr. Sašo Gazdić, dr. Branka Berce-Bratko, Jurij Šinkovec
 

STRATEGIJA SVJETSKE ZDRAVSTVENE ORGANIZACIJE 2002.-2005. I REZOLUCIJA IZVRŠNOG VIJEĆA EB 111. R12 ZA TRADICIONALNU, ALTERNATIVNU I KOMPLEMENTARNU MEDICINU

Zadnjih desetljeća XX. stoljeća u globalnim razmjerima dolazi do porasta svjesnosti problema uloge i pozicije tradicionalne (TM), alternativne i komplementarne medicine (AKM) u zdravlju, a početkom XXl. stoljeća pronalaze se rješenja tog problema. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) objavljuje svoju strategiju kojom se konačno nalaze učinkovita rješenja ovog pitanja. Ista su pitanja 2003. pred Skupštinom SZO-a potvrđena Rezolucijom izvršnog vijeća SZO-a. Ove se godine očekuje novi pozitivan razvoj u pravcu uvođenja TM/AKM-a u sustave zdravstva većeg broja zemalja članica.

Ključne riječi: zdravlje, medicina, strategija

PRIKAZ TEMELJNIH ČINJENICA

Oduvijek se oko TM/AKM-a provlači puni spektar reakcija, od kritičkog entuzijazma do neinformiranog skepticizma. Usprkos tome, praksa se TM/AKM-a redovito događa, poglavito u nerazvijenom svijetu. Isto tako, primjena TM/AKM-a u razvijenom svijetu ubrzano raste. Naravno, istodobno se konvencionalna medicina, politika i opća javnost zajedno s praktičarima TM/AKM-a, vrte oko pitanja kvalitete, sigurnosti, dostupnosti i razvoja ovog tipa zaštite zdravlja. U tom stanju odnosa SZO je, kao vrhovni zdravstveni autoritet, odlučila odrediti svoju ulogu u toj stvarnosti i uključiti se donošenjem svoje strategije kojom se očituje o važnosti predmetnog pitanja (kvaliteta, sigurnost, učinkovitost, dostupnost ...).

Slijedom Strategije 2002.-2005. Izvršno vijeće SZO-a je na svojoj 111-oj redovnoj sjednici 2003. godine, nakon razmatranja izvješća o godini dana provedbe Strategije, donijelo preporuke Skupštini SZO-a za usvajanjem ove Rezolucije. Skupština je temeljem ranijih rezolucija i činjeničnog stanja prakse usvojila ovu Rezoluciju u kojoj se u osnovi naglašava da Skupština SZO-a ne tvrdi ništa više osim što uvažava činjenice koje kažu da su glavni izazovi uporabe TM/AKM-a:

nedostatak organizirane mreže praktičara, kao i nedostatak utvrđenih dokaza o kvaliteti, sigurnosti i učinkovitosti TM/AKM-a, te da sukladno tome postoji potreba za mjerama koje će, u interesu boljeg zdravlja, omogućiti pravilnu uporabu metoda i prakse TM-a, te zaštititi i sačuvati znanja, vještine i prirodne resurse za održivi razvoj TM/AKM-a, kao i izobrazbu, trening i licenciranje praktičara TM/AKM-a;

i nadalje, uz brojne druge tvrdnje, Skupština ne tvrdi ništa drugo nego uvažava činjenicu da su mnoge zemlje članice poduzele konkretne akcije s ciljem pružanja potpore pravilnoj uporabi TM/AKM-a unutar njihova sustava konvencionalnog zdravstva;

Skupština konačno potiče (požuruje) zemlje članice da prihvate, prilagode i primijene Strategiju 2002.-2005. kao svoje polazište (okvir za akciju) za svoje odgovarajuće nacionalne programe i planove rada TM/AKM-a; u svojim zemljama, od svog Generalnog direktora, Skupština SZO-a traži djelatnu provedbu predmeta Strategije i Rezolucije, da olakša nastojanja zemalja članica, pruži im tehničku i financijsku pomoć, i naravno, da povratno do kraja 2005. godine izvijesti Skupštinu SZO-a o napretku primjene Strategije na području zemalja članica.

Cilj je ovog rada prikazati temeljne činjenice predmetne Strategije, a svrha rada je nastojanje da se te temeljne činjenice približe hrvatskoj medicinskoj i nemedicinskoj javnosti nadajući se uključenju zainteresiranih činitelja u Hrvatskoj u procese primjene TM/AKM-a koji se zbivaju u današnjem svijetu.

Izvori informacija: www.who.int ; www.hzjz.hr ; www.europa.eu.int ; www.cpha.ca ; www.paho.org ; www.istm.org ;www.promed.org www.huped.hr